Anessa Džinić

ŽIVOT IZMEĐU STRAHA I NADE

ŽIVOT IZMEĐU STRAHA I NADE
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Da li je nada zamjena za odsustvo vjere???

Svakodnevno se rađa novi život, a strah biva stalni pratilac tog rađanja. Neki kažu da je život ulaz na jedna, a izlaz na druga vrata. Dok mi izađemo na druga vrata dosta toga preživimo u nadi i strahu. Strah ne napada, njegova prednost je trenutno dejstvo. Nezamislivo je i prećutno priznanje njegove pobjede nad nama običnim ljudima, smrtnicima. Sabotira nam svaki postupak, paralizira naše bivstvovanje, zbunjuje nam razum. Teško ga je odagnati. Osjećamo da je strah već postao dio nas, dio naše svakidašnjice. Utonemo u san strahujući šta će nam donijeti novi dan, a nadajući se nečemu čega nema. Buđenje je neminovno, jer samo nastavljamo istu onu igru od koje smo bježali, a na čija pravila ne možemo utjecati, a još manje ih promijeniti, jer ih i ne poznajemo. Borimo se iz dana u dan, ali u konačnici shvatimo da smo tu bitku već odavno izgubili, jer je smrt neizbježna! Ali svakako je jedno istina da sve bitke nečemu služe, pa čak i one u kojima bivamo poraženi.

 

“Bar bi se ova unutrašnja panika koja rastače žile i nagriza kosti, koja izvire niotkuda, a cijele nas obliva iznutra i rastvara sve u nama, bar bi se ta panika sabrala u jasan strah s izvorom, razlogom i možda nekim rješenjem, strah koji je ljudski i čovjeku razumljiv, a ne ovo što nema početka, oblika, izvora, a zahvatilo je sve i život nam se čini potpuno nepodnošljivim …„ (Dževad Karahasan, Noćno vijeće)

 

Čudno je kada se čovjek osvrne i vidi da je čitav njegov život ustvari između straha i nade. Za sve u životu što nam se dešava ili što će nam se desiti, strahujemo, a ujedno se i nadamo ishodu koji ćutanjem prizivamo i priželjkujemo. Zato čovjek nikada ne smije očajavati, nikada ne smije izgubiti nadu, jer je beznađe grijeh. Ništa u životu nije tako povezano kao osjećanje straha i osjećanje nade. Ne prepoznaje im se čak ni nit koja ih vezuje, a ipak je ta veza jača od bilo koje druge. Bliski su čak i više nego čovjek i njegova vlastita koža. Realnost naših vlastitih želja, snova i ambicija, jeste minimalna mogućnost kontrole straha i opravdanosti nade.

Ponekad strah režira naše postupke, jer su nagonski. Tada reagujemo pod utjecajem straha, a ne zdravog razuma. Naš najveći strah je strah od smrti, a naša najveća nada je ona nada u bolje sutra! Dozvoliti strahu da potpuno ovlada nama jeste isto predati se smrti bez borbe, bez iznalaženja način da budemo korisni sebi, drugima, pa na kraju i ovom bezumnom i tendirajući apokaliptičnom svijetu. Strahovati za nešto čemu ne znamo krajnji ishod je lagano ubijanje nas samih. Ne smijemo i ne možemo dopustiti da nas nešto, što nema ni oličenje, zaposjedne.

 

„Budi spreman prihvatiti ono što se mora dogoditi, jer je prihvatanje prvi korak ka nadvladavanju svih teškoća koje prate jednu stvar.“ (Muhamed el-Gazali, Obnovi svoj život) Poznavajući nas ljude, mogućnost takvog ishoda je više nego vjerovatna.

 

Zašto mi onda bježimo od velike smrti, ako nam mala smrt (san) pričinjava takvo zadovoljstvo i nudi takve blagodati? Smrt je uvijek bila nešto čega se čovjek mnogo boji. Nama koji smo samo obični smrtnici, teško je objasniti da malu smrt  prigrlimo svaki put kada nam se za to pruži prilika, a veliku uvijek prepustimo onima koje volimo, iako nam to zadaje bol. Ono što je materijalno i kontingentno, ne može iscrpiti ono vječno!

Znamo da je populacija na planeti ateističan, gnostična ili maniheistična i da sumnja u postojanje Više sile koja upravlja svijetom i univerzumom i u konačnici, nama samima. U tom slučaju ljudi koji ne vjeruju ili su izgubili vjeru u Boga, onaj svijet, vječnost i povjerenje u temeljnu Istinu, pribjegavaju nadi kao nečemu što ih drži dalje u životu, jer je to ona trunka svjetlosti koja obasjava ostatak njihovog života u bezvjerju.

 „Ovaj svijet je samo vidljivi dio Boga!“

(Paolo Coelho, Alhemičar)

Ipak iz ovog izvire još jedno možda mnogo važnije pitanje koje je neizostavno i mora biti postavljeno. Postoji li mogućnost pomirenja vjere i nade i da li se to već desilo? Sve je to usko povezano, jer: STRAHUJEMO, VJERUJEMO I NADAMO SE!

„Živi kako želiš, samo znaj da ćeš umrijeti, voli koga hoćeš, ali ne zaboravi da ćeš ga ipak morati ostaviti  i radi šta želiš, ali samo prema djelima bit ćeš nagrađen!“ (Muhamed el-Gazali, Ejjuhel-veled)

Piše: Anesa Džinić

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *