Azra Kahriman

Utjecaj turskih sapunica na religijski život Bošnjaka

Utjecaj turskih sapunica na religijski život Bošnjaka
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Kucanje u drvo, na primjer, mnogo Bošnjaka praktikuje, a ne znaju gdje su korjeni ovom običaju.

 Znaju da je na naše područje došlo sa Osmanlijama, a pošto su oni muslimani, garant da je od muslimana.

 
Još kad svojim očima vide kako Mustafe, Hajrije, Alije, Omeri Fatime po cijeli dan  lupkaju, onda definitivno da je tako.
 
Međutim, kucanje u drvo je paganski način da se smire  demoni u kući, prema njihovim običajima, kucanjem se stavlja doznaja duhovima da se računa na njihovu milost i smirenost.
Zadnju godinu dana Bošnjacima, što mlađim, a što i starijim više nije toliko mrsko, i više im nije toliko „primitivna“ činjenica što su im roditelji dali ime Merjem, Fatima, Omer ili Ahmed.  Štaviše, ovisno o karakterima i „veličini“ likova iz turskih sapunica, tako raste i njihov ponos i dostojanstvo. Istina, puno je ljepše listajući TV kanale čuti „SubhanAllah, MashAllah, Ya Rabbi“ nego mise meksičkih sveštenika koji nakon 50 godina službe otkriju da imaju 5 sinova i 7 kćeri, pola za njih nije znao, a pola je bilo kvazimrtvo. Bošnjaci, posebno stariji, iako oni to teško priznaju i teško daju za pokazati, ipak su oduševljeni činjenicom da se konačno u svijet plasiralo nešto „naše“. Pa još kad ezan zauči, pa kad ovaj beg onom kaže „merhaba“ ili još bolje „Selam“ , Bošnjacima puno srce. Razne izgovore smišljamo kako bi opravdali gledanje turskih sapunica, pa tako kažemo „Ja gledam samo radi turcizama… da osvježimo malo davno zaboravljeni, stari bosanskohercegovački jezik“, kažemo i „ ja gledam isključivo zbog prirodnih ljepota Turske, ova mjesta gdje je snimano su zaista prelijepa“, a znamo i reći „Ma nek je nešto muslimansko pa makar“.
 
Ovo treće je mač sa dvije oštrice. Zapravo, problem je u tome što su određeni postupci likova i njihovi običaji stavljeni unutar religijskog okvira- u ovom slučaju Islama. U ovim sapunicama često ćemo vidjeti postupke likova kao kucanje u drvo, prosipanje vode za nekim kada on krene na neki važan put, ispit i sl, a i jako, jako često ćemo vidjeti postupke magije ali ne u smislu zle magije, već da bi majka spasila sina od zle snahe, ona joj mrmlja na papiriće i stavlja u postelju. I ono što je posebno opasno kod ovih činova jeste što sve počinje sa „U ime Allaha“. 
 
Tjeranje zlih demona
 
Oni koji iole poznaju našu vjeru već i znaju šta pripada tradiciji a šta religiji. Međutim, pošto malo ko to zna, to je još jedan opasan problem. U zadnje vrijeme, U BiH se sve više priča o nekom tradicionalnom bosanskom Islamu, koji često izbacuje šerijatska pravila, a uvodi svoja. E u tom tradicionalnom bošnjačkom islamu, gledanje u šoljicu, u grah, kucanje ispod stola,  vezivanje kaiševa i treskanje sa prozora nakon sabah namaza, je također sastavni dio Islama. Sve da ovo i jeste tradicija, i nacionalno naslijeđe jedne države, regije ili nacije, ako u njemu leži širk, kao u ovom navedenom, onda se on nipošto, ali nipošto ne smije praktikovati, a posebno ne uvrštavati u religijske obrede jedne vjere kao što je Islam. Međutim, rijetko ko poznaje ovu činjenicu. Kucanje u drvo, na primjer, mnogo Bošnjaka praktikuje, a ne znaju gdje su korjeni ovom običaju. Znaju da je na naše područje došlo sa Osmanlijama, a pošto su oni muslimani, garant da je svojim očima vide kako Mustafe, Hajrije, Alije, Omeri, Fatime po cijeli dan lupkaju, onda definitivno da je tako.
 
Međutim, kucanje u drvo je paganski način da se smire demoni u kući, prema njihovim običajima, kucanjem se stavlja do znanja duhovima da se računa na njihovu milost i smirenost. Kucanje u drvo prisutno je u mnogim narodima i mnogim religijama, neki čak smatraju da na taj način odaju zahvalnost duhu koji živi u drvetu. Iz ovog čina jasno se vidi širk. Muslimanima je zabranjeno moliti se ili strahovati od bilo čega drugog
osim od Uzvišenog Allaha: Doista je širk najveća nepravda (Lukman, 13.).
 
Također, salijevanje strave kao i bacanje “dobroćudnih sihira”, također su veoma prisutne u turskim sapunicama a i u bošnjačkoj tradiciji koja, opet, graniči sa religijom. Sve to izgleda naivno jer upravo, kao što sam već rekla, kreće sa bismillom a nerijetko se i ordeđene sure ili ajeti uče pri ovim postupcima. Nakon ručka slijedi kahva a nakon kahve gatanje u šoljicu. Ovo se svakodnevno vrti na skoro svim TV programima.
 
Također, u bosansko-hercegovačkoj tradiciji već dugi niz godina ovo je prisutno, a i ono se lagano počinje “uvlačiti” u religijske okvire. Kažu: “Hajde, ako Bog da, da mi vidiš nešto hairli!” Gatara komšinica odgovara: “Amin”. A gledanje u šoljicu je običaj koji je prvobitno nastao na području Kine, još u drevnoj prošlosti. Jedan dan u grah, drugi u šoljicu, a ako se otkrije nešto loše, onda hajde da ti salijemo stravu.
Salijevanje strave kod nas se koristi radi otklanjanja strahova (opet se utiče nečemu drugom mimo Allaha Uzvišenog) dok je ovaj postupak u drugim zemljama postupak klasičnog gatanja. Naime, iz oblika koji se stvori u vodi nakon što se u nju ubaci olovo, čita se sudbina. Dakle ništa drugo do širk!
 
Sreća iz dimnjaka
 
Također, kod Bošnjaka je prisutan još jedan običaj, koji u sebi opet nosi vjerovanje da sreću donosi neko i neštodrugo mimo Allaha, Gospodara svjetova. Ovaj običaj istina nije čest kao prethodno navedeni, ali je prisutan, i to najčešće kod djece. Običaj je sljedeći: kada neko ugleda dimnjačara, brže bolje se uhvati za dugme. Osoba koja prva ugleda dimnjačara kaže drugoj i potom zažele želju, s uvjerenjem da će se ista ispuniti. Porijeklo ovog običaja vodi nas u Austriju. U doba opsade Beča od strane Osmanlija, jedan austrijski dimnjačar,dok je obavljao svoj posao na krovu, ugledao je turske trupe kako se približavaju. Odmah je obavijestio vladu, i spriječena je opsada grada. Čak i ovo možemo naći u turskim sapunicama. Ono što što je možda i najupečatljivije jeste prisustvo žena na dženazama. Muškarci klanjaju a žene se bacaju, vrište, kukaju, proklinju (jer je načešće dotični ubijen, pa žene proklinju doveći na najgore moguće načine). Prisutno je i totalno nepravilno pokrivanje žena kada krenu u džamije, nabace mahramu samo na potiljak, u kratkim suknjama, uskim pantolama. Da ovo postaje sve više prihvaćeno, govore činjenice iz mnogih sarajevskih džamija, odnosno upravo ovakvo oblačenje žena. Kada sagledam sve ove činjenice, zapravo sve se svodi na širk.
 
Istina, čula sam da postoje i neke serije koje su više dokumentarnog karaktera, a koje govore o pokornosti Uzvišenom Allahu, o vrijednostima namaza kao i posljedicama neprakticiranja osnovnih islamskih dužnosti, ali ipak postoje mnogo bolji načini da se insan nauči tome, od gledanja serija, koje, ukoliko ne sadrže širk, onda obiluju nekim novotarijama, koje nisu bile zabilježene u praksi Poslanika, s.a.w.s., i u praksi prvih generacija. Zaista bi bilo strašno i pomisliti da je od islama vezanje kaiševa jedan za drugi i potom mahanje sa njima prije nego sunce grane, mrmljajući neke nerazumljive riječi, te vjerujući da će, zahvaljujući tom obredu, kćerka
naći hairli čovjeka za udaju.
 
Turske sapunice imaju i niz nekih običaja kojima nisam uspjela pronaći porijeklo. Jedan od njih je i polijevanje vode za osobom koja krene na neki važan put, na ispit ili slično. Tim postupkom se želi da osoba ode i dođe kao što teče voda. Ovi običaji kod nas spadaju u domen “babinih gatki” kojih je, nažalost, previše. Ali tu nailazimo na još jedan ozbiljan problem. U babine gatke ponekad zaluta i hadis. Tako, kada osobi koja sve ovo gore navedeno smatra praznovjerjem, kažete kako u akšam treba ući u kuću, ona vam odgovori sa: “Ma pusti to, babine gatke”. Naravno, sada govorim o “klasičnom uzorku Bošnjaka”, odnosno o onom ko ne prakticira vjeru onako kako bi trebalo. Ali, čak i onima koji ponešto znaju, ovakve stvari znaju “promaći”. A jasno stoji: Buharija, Muslim, Nesaija i Ibn Madže bilježe od Džabira b. Abdullaha da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:
 
“Kada nastupi prvi akšam uvedite vašu djecu u kuće, jer se u to doba šejtani pokreću. A kada prođe taj period možete ih pustiti napolje. Kada hoćete da spavate vi zaključajte vaša vrata učeći Bismillu, jer na taj način zaključana vrata šejtani ne mogu otvoriti, poklopite vaše posuđe sa Bismillom i ugasite vaše svjetiljke”.
 
Zbog nastanka običaja koji nemaju utemeljenje u islamu, čak u sebi nose primjese širka, a neminovno se vezuju za islam jer ih prakticiraju muuslimani, počinjući takva djela sa Bismillom ili čak pojedinim ajetima, dešavaju se ovakve stvari, da se hadisi svrstavaju u praznovjerje.
 
I, nažalost, ispod čestog SubhanAllah izgovorenog usnama Mustafe iz te i te serije, krije se nešto mnogo opasnije po muslimane. A blud Aiša, Fatima učinjen iz “ljubavi”, koji, gle čuda, postaje halal, eh, to je već neka nova tema.
 Piše: Aida Sadiković
Tekst je prvobitno objavljen u Saff.ba

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *