Hamida

Ulrich Beck: Civiliziranje sukoba?

Ulrich Beck: Civiliziranje sukoba?
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Svi veliki evropski pokreti i epohe bili su u potrazi za nekim  medijem neutralizacije sukoba i ratova. Prosvjetiteljstvo je proglasilo vladavinu razuma, dakle znanosti, prava, odgoja, te je pokušalo etablirati i artikulirati te sfere. To je trebalo omogućiti da se sukobi između pojedinaca, grupa i država rješavaju razumno, što znači mirno, racionalno i pravedno. Za te se svrhe civiliziranja sukoba mnogo toga izmislilo i stvorilo. Kao posljednje i valjda najintenzivnije “racionalna
zakonitost tehnike”. Ona se činila, a mnogima se i danas čini najneutralnijom, neutralnošću i racionalnošću naprosto. U svojem nijemom jeziku stvarnih evidencija, razumljive upotrebe u svakodnevnom životu, olakšanja, udobnosti, porasta produktivnosti, uštede vremena, maksimaliziranja snaga i, u zbroju svega toga, potenciranja moći, ona je svu skepsu koja je oduvijek pratila njezin pobjedonosni pohod potisnula na područje idealističkoga i pesimističkoga. Zlogukosl
buntovnika protiv tehnike nije nalazila i ne nalazi trajan odjek uz olakšanja koja nam tehnika svakodnevno omogućava.

No tehnika je svakako neutralna koliko je neutralan otrovni plin koji uništava insekte, ali može i ljude. Tehnika je instrument – i oružje, i zato što služi svakome, ona nije neutralna. Prije se plauzibilno može tvrditi suprotno: tehnika proizvodi moć – osobito atomska tehnika i njezini mnogoliki izdanci u kemijskim, a uskoro možda i genetičkim oružjima čije se prijetnje naposljetku igraju realizacijom onoga apsolutno negativnog. No i protiv tog zloslutnog uvida može se tvrditi da tehnika ostaje politički i kulturalno slijepa. Iz tehnike koja se shvaća kao “samo” tehnika, koju mnogi  s prizvukom racionalnosti i zalaska demokracije  uzdižu u tehnokraciju, ne može se utemeljiti ni zadobiti nikakav obvezujući oblik neutralizacije društvenih sukobaMožda taj san o civiliziranju suprotnosti može naći novo tlo u pojmovima i idejama u čijem se središtu nalazi i vlada dvojba?

Dvojba dopušta spor, čak ga i iznuđuje, ali ona razgrađuje dogmatizam suprotstavljenih pozicija i sredstava kojima se sporu pristupa. Ona omogućava pacifikaciju sukoba koja to dvoje – sukob i mir – pomiruje na taj način da su obje krajnosti, raj i rat, isključene ili bar postaju manje vjerovili. Ali on ne može na barikade, on to i neće učiniti, jer dvojba proizvodi dvojbu u samoga sebe i podiže je kao što otac podiže sina. Onaj tko želi dati prostora dvojbi uvijek se može pozivati samo na građanski otpor dvojbe i na njezine vrline koje se prije mogu uračunati nižim staležima kulturalnih svojstava nego onima koji pogoduju diktatorima bile to vline ukusa,političkog odlučivanja ili tehnike “za dobro svih”. Kultura dvojbe, koja kultivira dvojbu i pomaže joj da dobije oblike javne prezentacije i priznanja, ništa ne zabranjuje, niline ukusa, političkog odlučivanja ili tehnike “za dobro svih”.

Kultura dvojbe, koja kultivira dvojbu i pomaže joj da dobije oblike javne prezentacije i priznanja, ništa ne zabranjuje, nigušenim oblicima, upravo u oblicima nagriženim i razvedrenim dvojbom. Ono što se kulturama vjere i izvjesnosti činilo i što im se čini kao slabost, raspadanje  dvojiti to za nju
postaje vrlinom, izvorom produktivnosti, samoograničenim samorazvojem kojemu je bitno strano sve nadnaravno veliko, sve što općenito vlada, jer to niječe izvornu mjeru ljudsve što općenito vlada, jer to niječe izvornu mjeru ljudskoga: zadršku, nesigurnost, ono “da, ali…”.

Dvojba je nešto dobrohotno, duboko humano. Ona podsjeća – neopozivo i neumoljivo s nadmoći kritizera na granice, na izgubljenost u zabludi, na bestemeljnost i najponosnijeg, najsavjesnijeg mišljenja i djelovanja koje se razmeće svom snagom strojeva i tehničkim savršenstvom uz pomoć kojih napreduje. Nasuprot tome smijulji se dvojba, ona šapće, viče, nasrće i uzmiče: sve je dvojbeno! Možeš se služiti tisućama kompjutera i svom svjetovnom i nadsvjetovnom mudrošću. Ti si ono što jesi: jadna pobuna protiv krhkosti svoje egzistencije, zaborav, rastjerivanje dvojbi koje posvuda vire.

Sva raskoš, sva sigurnost nastali su i istesani su iz toga, a ne sami od sebe. U doba refleksivne moderne put mišljenja – znanosti, tehOna vlada u svim kostimima i svim oklopima koji je niječu i u jeziku odlučnih izvjesnosti kojim se služe oni koji je poriču. Bog provedene moderne je dvojba. Ona je prasamoća čovjeka
koji je suočen samo još sa samim sobom i sa svojim reflektiranim neuspjehom. Zadnja milost koja Bogu preostaje za one koji su mu jednom trebali i htjeli nalikovati je dvojba. Ona i možda samo ona omogućava da se dogmatika industrijalca pretvori u reflektirano samoograničavanje postindustrijskih načina proizvodnje i života. A vlastita je snaga zemaljskih stvari razlog zašto mišljenje iz ponosnog hoda svoje izvjesnosti pada na koljena i nalijeće na dvojbu iz koje sve potječe: spoznaja, tržište, druga tehnička kreacija sve do genetičkotehnoloških i (ne)humanogenetičkih revolucija koje sada predstoje. Dvojba je antireligijska religija moderne koja ograničava samu sebe. Pritom je dvojba svakako i strog vladar. Ona podbada, razjeda i pobjeđuje izvjesnost koja je ignorira. Izvjesnost je Juda koji niječe svojega gospodara, dvojbu.


Odlomak iz knjige :

Ulrich Beck

PRONALAŽENJE POLITIČKOGA
Prilog teoriji refleksivne
modernizacije 

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *