Azra Kahriman

Šta se sve dešavalo tog kobnog jula: Srebrenički pokolj bio je najveći satanistički ritual?!!!

Šta se sve dešavalo tog kobnog jula: Srebrenički pokolj bio je najveći satanistički ritual?!!!
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Williama Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99 godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko – mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu, čiji naslov je trebao da glasi “Magijski rituali žrtvovanja”. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine. Dijelovi ove priče objavljivani su i u sarajevskom ”Preporodu” 2006. godine.

Nikolinih saboraca iz Odreda smrti Zvijezda, što su skupa sa njim te julske noći poubijali hiljade zarobljenih srebreničkih muškaraca i položili ih na kamenu građevinu na brdu nadomak grada, više nema. I oni su umrli te noći, ili nešto kasnije. Umirali su, što od metka, što od neke tajanstvene bolesti – nekog čudnog ludila usljed kojeg su se vješali, trovali ili rezali vlastite vratove i vene.
Mislim da je ovaj stari čovjek bio vođa te grupe jer im je govorio nešto, vikao je, i onda se okrenuo prema onom kamenom platou sa naslaganim leševima, dodirivao je rukama okrvavljene stubove, gledao je malo u nebo, pa u vatru, čitao je naglas iz knjige koju je izvadio iz džepa, govorio je na nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku a oni drugi su ponavljali za njim. Niko od nas vojnika Odreda nije se ni pomakao, ni glasa pustio.
U tišini smo šetali Vilsonovim šetalištem, i naposlijetku, sjeli na klupu u hladu drvoreda. Ispričao sam profesoru onu jezivu i misterioznu priču o tome šta se desilo u noći 12. na 13. juli 1995. godine u Srebrenici; priču koju sam čuo od Nikole iz srpskog Odreda smrti Zvijezda. Profesorove oči su zasjale, a onda ih je sklopio i pokrio čelo rukom, uzdahnuvši.

Žurno sam ušao u zgradu fakulteta; prošlo je 12 sati i kasnio sam već više od pet minuta. Osvrtao sam se, tražeći stepenice koje vode do amfiteatra u kojem je profesor William Taylor trebao održati svoje predavanje. Popeo sam se na sprat, i ugledao poluotvorena vrata amfiteatra iz kojeg je dopirao profesorov glas. Ušuljao sam se u prostoriju i sjeo na jedino slobodno mjesto; sala je bila puna. Taylor je već bio započeo svoje predavanje.

– Ako pažljivo proučimo historiju ljudske duhovnosti, a ako hoćete, i kompletnu ljudsku historiju, vidjet ćemo da je osnovna duhovna snaga, simbol vječne duhovne moći kojem su se ljudi od pamtivjeka klanjali i obraćali, bilo Sunce. Sunce je bilo, i još uvijek je, vrhovno božanstvo magijskog svijeta. Naravno, potpuno uobličena religija obožavanja Sunca ili Baal-a pojavila se je, po prvi put, u Babilonu, današnjem Iraku. Od tada su mnogi narodi počeli obožavati otjelotvorenja Boga Sunca. Tako i babilonski Tamuz, i egipatski Oziris, i asirski Herkules, indijski Krišna, i feničanski Bah, i meksički Kvecalkoatl i grčki Dionis, predstavljaju inkarnacije Boga Sunca – govorio je profesor Taylor; dok sam se ja borio sa snom koji me je već počeo da ophrvava.

Hrpa ljudskih tijela

Nadirali su. Iz tmine noći, što je svojom zloslutnošću pritiskala i gušila, dolazili su srpski vojnici. U predvečerje,12. jula, 1995 godine, u Srebrenicu su pristizale vojne snage Odreda smrti Zvijezda, kao pojačanje prisutnim srpskim vojnicima, što su već 11. jula zarobili sve muškarce Srebrenice i skupili ih u logor nekadašnjeg bataljona mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Dolazili su sa svih strana; u žurbi i ekstazi nisu se osvrtali na vrisku žena, djece, osakaćenih muškaraca, što su po putu ležali na gomilama. Žurili su nošeni nekom čudnom i misterioznom snagom i željom da, udovolje svojim gospodarima i izvrše zadatak, čiju skrivenu svrhu i smisao nisu ni sami razumjeli.

Ni danas, nekoliko godina poslije, nekadašnji vojnik Odreda smrti, Nikola, sleđen od straha i užasa, ne zna odgonetnuti šta se je tada tačno zbilo i ne može shvatiti šta je to njegove saborce u zločinu, i njega samog, vodilo te noći poput neke snažne i sudbonosne ruke prema Srebrenici, tom magičnom hramu žrtve i smrti.

– Ama, ne znam, evo, ni sam ne znam, šta to bi; zašto nam narediše da, u sred noći, one zarobljene muslimane vodimo na ono brdo, pokraj Srebrenice i da ih tu sve pobijemo, i onako okrvavljene poslažemo na onaj uzdignuti kameni plato, tamo, odmah uz vatru koju su zapalili. Čovjeće, jedva smo se popeli na brdo. A gore, imali smo šta da vidimo – građevinska inžinjerija sagradila kameni plato, kamenu terasu na 12 širokih stubova, visokih nekih, možda, 3 metra.

Zamisli samo to. I morali smo sva ona tijela, a bilo ih je na hiljade, da podižemo, pomoću dizalica na tu kamenu terasu, na taj plato i da ih tu složimo na hrpu. Pola nas je bilo na zemlji a pola gore na platou. A vatra je bljeskala i pržila. Ej, kolika je bila ta hrpa ljudskih tijela, i koliko je krvi natopilo onaj kameni plato. Moj prijatelju, potoci krvi su se slijevali niz kamene stubova što su držali onaj plato na kojem su bila naslagana tijela ubijenih muslimana. A kakva je samo bila ona vatra što su je raspalili – dizala se je do nebesa. Čovjeće, pamti ću tu noć, tu prokletu Srebrenicu, to brdo, i vatru, i krv, i hrpu tijela naslaganu na tom platou; pamtiću dok sam živ. Ej, ni sad ne znam što nam je to sve trebalo.

Plato sa 12 stubova

Sa strahom i očajem vidljivim u očima, Nikola je pričao svoju ispovjest. I vjerovao sam mu. I vjerujem da ne zna zašto se je sve to baš tako desilo; znam da ne zna. Ali, ima ih što znaju. Imaju oni koji znaju – oni odabrani; oni upućeni u sva tajna znanja; oni što od pamtivjeka tragaju za svjetlošću; oni koji znaju o svetosti noći, žrtve i krvi.

Ali malo je takvih, a nas što plutamo po svijetu bez znanja i moći, puno.

Eto, tako mi je u povjerenju, govorio Nikola, šapučući i okrečući se, čas desno čas lijevo, da provjeri ima li nekog nepoželjnog, ko bi, ne daj Bože, mogao da sve ovo čuje. Nikola se je plašio što mi ovo kazuje. A i mene je bilo strah da to slušam, strah me je bilo da saznam, strah me je bilo znati jer ljepše je živjeti u neznanju i biti bezbrižan poput neznalice kome je svako jutro lijepo i svaka noć mirna.

Čudno je to da visokih oficira i generala srpskih odreda smrti nije bilo na terenu te noći. Oni su, sa sigurne udaljenosti, iz svojih štabova smrti upućivali vojnicima naređenja što su ih dobili od svojih gospodara. A čini se da ni ovim krvožednim generalima nije bilo posve jasno zašto je trebalo baš na tom brdu, pokraj Srebrenice, tog 12. na 13. juli, u sred noći, poubijati zarobljene muslimane; i baš na onom kamenom platou, uzdignutom pomoću 12 širokih stubova, uz svjetlost raspaljene vatre i mjesečine, poslagati tijela ubijenih.

Ali vođeni nekim unutrašnjim porivom i rukom zla, proslijeđivali su vojnicima naređenja. I svi su željeli da se to jednom završi – da padne krv i sve natopi. I da svi budu zadovoljni: i srpski vojnici i njihovi gospodari.

– Kad smo došli do Srebrenice i UN-ovog logora u kojem su bili zatvoreni muškarci, već se je bilo smrklo. Nas je bilo hiljadu; svi naoružani mitraljezima; u pratnji tenkova. Muslimana je bilo mnogo, nekoliko hiljada. Bili su svezani, goli. Sve smo ih odvezli na ono brdo koje se nalazi nadomak Srebrenice. Kad smo došli gore, počeli smo da pucamo iz mitraljeza, PAM-ova, PAT-ova, iz svega što smo imali. A muslimani su padali na zemlju, ko’ muhe. Čovječe, ko’ muhe. Onda smo ih podizali dizalicama na onaj kameni plato. Satima je to trajalo. A krv je šikljala po platou i lila niz one kamene stubove. I sve je bilo gotovo do dva, a možda i tri sata ujutro 13. jula. A onda se je desilo nešto strašno, nešto još gore, ma nešto za ne povjerovat’. Joj, moj prijatelju, došli su helikopteri puni ljudi. I počeo je đavolski pir, ko’ bal vampira. Jeste, Boga mi, časti mi.

Nikola je buncao i govorio priču u koju tada nisam niti mogao a ni želio povjerovati jer je bila tako nevjerovatna i bolesna da u nju ne bi mogao povjerovati ni jedan normalan čovjek, koji poput mene životari na ovom svijetu, bez znanja i upućenosti u ono skriveno, magično; ono moćno što iz prikrajka vlada, zavodi i omađijava.

 

Mrtva usta ne govore

Čini se da je srpski Odred smrti Zvijezda, cijelog sutrašnjeg dana,13. jula, ’95 godine uklanjao naslagane leševe srebreničkih muškaraca i kamionima ih spuštao sa brda. Zatim su dinamitom srušili onaj krvavi kameni plato. I svo su okrvavljeno kamenje i stubove odvezli kamionima. Pobacali su ih u obližnje bezdane i u rijeku Drinu, ne bi li se krv sprala i nestala u vodenim brzacima, zauvijek.

Leševe su razbacali po poljanama, šumama, po dvorištima. I Odred smrti Zvijezda napustio je Srebrenicu za sva vremena, a njegovi članovi ubrzo su počeli da umiru i nestaju kao svjedoci tih čudnih julskih događaja. Ne kaže se bez razloga da jedino mrtva usta ne govore.

Kada su ujutro 14. jula u Srebrenicu pristigle ostale srpske snage, dobile su naređenje da sve ove razbacane leševe pokupe, natovare na kamione i prenesu ih do iskopanih jama i tamo pobacaju tijela. Sve ostalo što se je desilo nakon toga već znamo i ponavljamo kao školsku lekciju koju ne trebamo i ne smijemo zaboraviti.

– Iz desetak helikoptera koji su sletili u podnožje brda, te noći 12. na 13. juli, počeli su izlaziti ljudi; bilo ih je, da ti pravo kažem, raznih rasa i naroda. Ama, vjeruj mi čovječe, nikad nisam vidio toliko raznih stranaca ovdje u nas – bilo ih je evropljana, crnaca, plavih i smeđih muskaraca, i onih žutih, jal Japanaca , jal Kineza, a možda i jednih i drugih. Bilo je i naših.

Djece mi, to sam sve dobro vidio jer je vatra jako osvjetlila čitavo brdo. Posebno sam dobro vidio kameni plato sa leševima.Tu, odmah ispod platoa, okupila se ova, kako bih rekao, bratija u odijelima i kravatama, vjerovatno skupocjenim. Čuvali su ih jaki momci sa posebnim puškama, sigurno neki komandosi, sa crnim psima. I svi su se poredeli u 12 redova po trojica, mislim.
Ritual ljudi u crnom

Donijeli su im crne ogrtače, okićene, mislim, perjem. Na ovim ogrtačima je pozada, na leđima, ako sam dobro vidio, bila nacrtana, ili možda izvezena, bijela zvijezda petokraka. A onda je ispred njih stao jedan djed. Tako da je sada bilo 13 redova. Joj, užasa; on je oko vrata imao ovijenu zmiju, mislim živu jer se je uvijala i migoljila.

Mislim da je ovaj stari čovjek bio vođa te grupe jer im je govorio nešto, vikao je, i onda se okrenuo prema onom kamenom platou sa naslaganim leševima, dodirivao je rukama okrvavljene stubove, gledao je malo u nebo, pa u vatru, čitao je naglas iz knjige koju je izvadio iz džepa, govorio je na nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku a oni drugi su ponavljali za njim. Ne znam koliko je sve ovo trajalo čovječe, al znam da me je bilo strah; a niko od nas vojnika Odreda nije se ni pomakao, ni glasa pustio.

Svi smo, čovječe stajali ko’ sleđeni, ko’ mrtvi, ukopani. I onda su oni naglo prekinuli taj svoj, da kažem, skup, i brzo uz pratnju komandosa, sa psima, sišli sa brda i ušli u helikoptere. I helikopteri su otišli, a mi smo i dalje stajali ko’ prikovani za zemlju.

Sve mi je to ispričao, jecajući od straha i bola, nevjerice i očaja, Nikola iz srpskog Odreda smrti Zvijezda.

Volio bih da nikada nisam čuo njegovu priču i da sam poput ostalih živio život neznalice. Volio bih da nikad nisam vidio i upoznao Nikolu, srpskog vojnika što je tih julskih dana i noći, skupa sa nepoznatim demonima, harao Srebrenicom i sijao smrt.

Bogovi Sunca

Ubijene Srebreničane, naravno, nikad neću upoznati. Oni su već odavno mrtvi; neki su pokopani na mezarju u Potočarima, a neki se još uvijek nalaze u skrivenim grobnicama gdje su ih srpski odredi smrti razbacali i potrpali.

– Ljudi su, od praistorije pa sve do danas, uvijek željeli da odobrovolje svoje vrhovno božanstvo – Boga Sunca i njegove inkarnacije; da ga zadovolje i umire, da mu se pokore – profesorov glas me je trgnuo iz sna. Predavanje je još uvijek trajalo.

– Zato su recimo, veliki faraoni, koji su sebe smatrali inkarnacijama Boga Sunca, baš u čast Suncu, gradili veličanstvene piramide. Hiljade ljudi umrle tokom rada na izgradnji ovih hramova, smatrane su svetim žrtvama koje su prinesene Bogu Sunca, ne bi li se ovo vrhovno božanstvo odobrovoljilo i navelo da smrtnim i slabim ljudima podari nešto od svoje besmrtnosti i neobjašnjive snage. Znate li da su drevni Asteci, u Meksiku, ubijali svakog dana na desetine, a nekada i hiljade ljudi i njihove leševe, tokom noći, prinosili na oltar kao žrtvu odnosno poklon Bogu Sunca, kojeg su zvali Hvicilopoktli?! Poput ostalih naroda koji upražnjavaju magiju, Asteci su vjerovali da Bog Sunca pije ljudsku krv, pa su gotovo sve svoje ratove vodili zbog zarobljavanja ljudi koje će ubiti i žrtvovati Suncu.

Jezidisi, narod koji živi na Kavkazu i sjeveru Iraka, i danas vjeruju da je đavo ili Satana, u stvari pravi Bog kojeg treba odobrovoljiti prinoseći mu ljudske žrtve.

Najednom, dok sam slušao Taylorovo predavanje, oblio me je znoj i uhvatila neka tajanstvena jeza, pa sam u trenu pomislio da ću se onesvjestiti. Sjetio sam se, Nikole. Sjetio sam se njegove bolesne priče koju sam već odavno potisnuo na periferiju sjećanja, pokušavajući je zaboraviti. Nesvjesno sam otvorio usta u zaprepašenju i bolno uzviknuo “Srebrenica”. Profesor Taylor me je pogledao i na tren zašutio.

Magijski rituali

Brzo sam izašao iz prostorije; sjeo na klupu u hodniku fakulteta i nepomično gledao u jednu tačku, ošamućen i obezglavljen. U ušima su mi odzvanjale profesorove riječi: “Poput ostalih naroda koji upražnjavaju magiju, Asteci su vjerovali da Bog Sunca pije ljudsku krv, pa su gotovo sve svoje ratove vodili zbog zarobljavanja ljudi koje će ubiti i žrtvovati Suncu.”

Ni sam ne znam koliko sam dugo sjedio tu na klupi, dok me iz nekog čudnog bunila i letargije nije konačno dozvao profesor.

– Želite li da prošetamo? Dan je zaista lijep – tiho je rekao.

Izašli smo iz zgrade fakulteta i zaputili se prema Vilsonovom šetalištu.

Williama Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99 godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko – mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu, čiji naslov je trebao da glasi “Magijski rituali žrtvovanja”. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine.

Moram priznati da mi je, u to vrijeme, bilo posve neshvatljivo to što je baš došao kod nas, u sanjivu Bosnu, da ispituje magijske rituale, kad mi ništa o tome ne znamo, a niti nas to naročito zanima. Kada me je tog majskog dana pozvao da dođem na Filozofski fakultet i saslušam njegovo predavanje iz historije magije i mitologije, nisam mogao ni sanjati da će me upravo svojim predavanjem ponovo vratiti Nikoli i Odredu smrti, Srebrenici, krvi i misteriznim događajima koje su poput nekog vela prekrili prošlost, šutnja i neznanje.
Identične priče

U tišini smo šetali Vilsonovim šetalištem, i naposlijetku, sjeli na klupu u hladu drvoreda. Ispričao sam profesoru onu jezivu i misteriznu priču o tome šta se je desilo u noći 12. na 13. juli 1995. godine u Srebrenici; priču koju sam čuo od Nikole iz srpskog Odreda smrti Zvijezda. Profesorove oči su zasjale, a onda ih je sklopio i pokrio čelo rukom, uzdahnuvši. Rekao mi je:

– Da, da, bojim se da je to istina. Surova istina. Ja to pretpostavljam već neko vrijeme. I niste vi jedini koje čuo tu priču. Razgovarao sam sa više ljudi, u Americi, koji su bili svjedoci tih događaja. Nevjerovatno, ispričali su mi identičnu priču. Zato sam i došao u Bosnu, da ovdje na terenu provjerim svoja saznanja.

Bio sam zaprepašten time da jedan tako uglađeni i razboriti univerziteski profesor, zaista vjeruje u istinitost Nikoline priče.

– U predavanju sam vam ispričao o Astecima, Jezidisima i prinošenju žrtvi bogu Sunca ili Satani, Luciferu, koji se, u stvari, oduvijek krije iza identiteta Boga Sunca. Žrtvovanje ljudi je bio ključan događaj i u keltsko-druidskim magijsko-vjerskim obredima. Tokom svojih praznika, oni su uvijek žrtvovali ljude svom božanstvu Suncu. I svi oni koji slijede magiju i danas misle da će pomoću žrtvovanja ljudi Bogu Sunca, koji je već rekoh, sam Satana, postići njegovo zadovoljstvo i dobiti slavu i bezgraničnu moć.

– A zašto mislite da je ono što se je desilo u Srebrenici bio magijski ritual žrtvovanja ljudi? – upitah kao u bunilu.

– Pa, cijeli događaj je pun prefinjene magijsko-okultističke simbolike. Zar nije najbolji dokaz majstorstva ove magije to što nikad niko nije ni pomislio da je masovno ubistvo Srebreničana čin magijskog žrtvovanja?! Vidite, ovo ritualno žrtvovanje se je odigralo na brdu, na uzdignutoj kamenoj teresi, u noći. Mrak i noć su važni elementi i simboli magije.

Paganski oltar

Da bi jedan magijski obred bio djelotvoran i magija mogla da djeluje, taj se obred mora obaviti noću,u mraku. Rituali, u svim tajnim društvima, uvijek se održavaju na visini, bilo na višim spratovima kuća, bilo u kulama ili hramovima koji su smješteni na brdima. Znate, razni paganski bogovi, kao i sam Satana ili Lucifer, oduvijek su prizivani na svetim mjestima sagrađenim na brdima i uzdignutim iznad zemlje.

Ona kamena terasa, uzdignuta pomoću 12 stubova, služila je sigurno kao paganski oltar. Nije ni slučajno to da je ovaj oltar imao 12 stubova; da su se zavjerenici poredali u 12 redova, u svakom redu po 3 čovjeka, sve dok glavni nije izašao i formirao 13. red. Nije slučajno ni to da se je sve ovo zbilo 7. mjeseca u godini, u noći 12. na 13. 7.

Kao što i sami znate, astrologija je temelj magije i mnogih današnjih tajnih društava, a prema astrološkoj religiji, odnosno magiji ustanovljenoj još u Babilonu, broj 7 simbolizira nebesku zmiju koja ima sedam glava koje predstavljaju 7 zvijezda, odnosno 7 bogova koji upravljaju čovjekovim životom. Pa i Velika godina, jedan od najvažnijih pojmova u astrologiji podijeljena je na 7 razdoblja.

A broj 12 je izuzetno važan broj u astrologiji jer označava Zodijak. Zodijački prsten je podijeljen na 12 kuća odnosno znakova, zar ne?! Magija i astrologija nas uče da Zemlja mora da prođe kroz svih 12 kuća Zodijaka.

– A šta je sa brojevima 3 i 13 ? – pitao sam, ni sam ne znajući zašto.

Pun mjesec u noći 12/13.juli

Profesor se zamislio nakratko i reče:

– Vidite, broj 3 u magiji predstavlja sveto trojstvo odnosno tri forme jednog Boga Sunca. Tako su drevni Hindusi vjerovali da se Bog Sunca javlja u 3 oblika i shodno tome su mu dali 3 imena: Brahma je ime za jutarnjeg Boga Sunca, u podne se Bog Sunca zove Šiva, a na zalasku ime mu je Višnu. Ovo božansko trojstvo se je u Babilonu, pak, odnosilo na 3 vrhovna božanstva: Sunce, Mjesec i zvijezdu Zornjaču; odnosno Baal, Ištar i Tamuz.

Nije uopšte slučajno to što misteriozne egipatske građevine imaju oblik piramide čije stranice imaju 3 ugla i 3 ruba. Broj 13 je jedan od najvažnijih u magiji jer ga stvaraju dva moćna magična broja 1 i 3.

Već sam vam rekao nešto o broju 3, a što se tiče broja 1 mogu vam reći da je ovaj broj oduvijek bio simbol jednog vrhovnog Boga – Boga Sunca. U paganskim društvima prvi dan sedmice, što je nedelja, bio je posvećen Suncu i tada se je odmaralo, slavilo i niko nije radio; pa i danas je nedelja sveta i neradni dan, hahaha – nasmijao se je profesor Taylor i ubrzao nastavio govoriti:

– Isto tako, prvi dan u mjesecu, prvi dan u godini, prvi plodovi žetve i prva mladunčad domaćih životinja bili su posvećivani Bogu Sunca, oduvijek. Nije slučajno ni to što je cijela vojna opercija oko Srebrenici započela 11. jula; pa broj 11 sačinjavaju dvije jedinice, dakle imamo opet magični broj 1.

Ne znam da li ste se, mladiću, upitali zašto se je ovaj užasni pokolj i ritual žrtvovanja u Srebrenici baš odigrao u noći kad je Mjesec bio pun?!

– Pa,dragi moj, paganska društva vjeruju da uz Boga Sunca, i Boginja Mjeseca upravlja svijetom i donosi plodnost, tako da se od davnina, u magijskim krugovima, posebni rituali obavljaju u noćima kad je Mjesec pun.

Samo uzmite neki astronomski kalendar za 1995. godinu i vidjet ćete da je baš te noći 12. na 13. juli mjesec bio pun.

Simbolika zmije i paunovog perja

Zmija je bila i još uvijek ostala simbol Boga Sunca, a i samog đavola, zato nije ni čudo što je vrhovni sveštenik one družine nosio baš zmiju oko vrata. Pogledajte, stajali su ispod oltara, u blizini veličanstvene vatre, i nosili ogrtače ukrašene paunovim perjem, na kojima je bila izvezena zvijezda sa pet krakova, zvijezda Zornjača ili Danica. Ne znam da li znate, ali paun je posebna životinja i bio je svet za stare Indijce, Babilonce, Grke. U Indoneziji ga smatraju simbolom đavola. Znate, paun se u magiji smatra otjelotvorenjem vatrene ptice Feniksa. A Feniks je u Egiptu bio simbol skrivenog boga Sunca Ozirisa; ujedno je simbolizirao i petokraku zvijezdu zvanu Zornjača.

Interesantno, petokraku zvijezdu Zornjaču ili Danicu, arapski narodi od pamtivjeka povezuju sa samim đavolom stvorenim od vatre, i nazivaju je Athar, što znači, Lucifer – onaj koji sija. Nisu li moćni komunisti izabrali za svoj simbol baš petokraku, zvijezdu Zornjaču, jedan od najmoćnijih simbola magije?! Zaista zvuči nevjerovatno ali u svetom hramu Jezidisa, koji kao što sam već rekao otvoreno obožavaju đavola kao Boga, nalazi se 7 statua pauna, za koje tvrde da predstavljaju 7 planeta koje se zovu jednim imenom Šejtan, što je, zanimljivo, arapska riječ za Titana – Boga Sunca, odnosno Satanu – držao je svoj monolog profesor Taylor.

I razotkrivao veliku i jezivu misteriju svijeta; razobličavao sile i demone što jedne julske noći pogubiše srebreničke muškarce, i njihovu drevnu i čistu krv, pokloniše, na oltaru, svom Bogu Sunca, Luciferu.

Začepio sam uši da ne čujem, i pokrio oči da ne vidim, tražeći azil i smiraj u neznanju, što mi se učini tako lijepim i dragim, tako željenim.

Jedini preživjeli svjedok

Nikolinih saboraca iz Odreda smrti Zvijezda, što su skupa sa njim te julske noći poubijali hiljade zarobljenih srebreničkih muškaraca i položili ih na kamenu građevinu na brdu nadomak grada, više nema. I oni su umrli te noći, ili nešto kasnije. Umirali su, što od metka, što od neke tajanstvene bolesti – nekog čudnog ludila usljed kojeg su se vješali, trovali ili rezali vlastite vratove i vene.

Jedino je Nikola, nekim proviđenjem sudbine, ostao živ, da ispiča priču što je tako čudna i misterizna, tako jezovita da mi se evo i sad ledi krv u žilama.

– Nema više nikog živog, ama nikog, da ispriča šta se je desilo te noći. Joj, moj bože, ne znam bil ti trebo’ ovo pričat, ali ne mogu više da šutim; hoću crknut od muke, od jada; sve me ovo guši i steže. Bojim se i za sebe i za moju djecu – pričao mi je Nikola, prestravljen ovim čudnim i jezovitim događajem, u kojem je učestvovao, ni sam ne znajući zašto i zbog koga.

Paganska magija

William Taylor je ispričao kako je svojim rukama sam otkopavao i vadio iz jama zakopano kamenje onog oltara na kojem su bili poslagani ubijeni Srebreničani. Kamenje je još uvijek bilo premazano sasušenom krvlju. Dao je tu krv na analizu, tajno. Posjeduje nalaze da je to ljudska krv.

– Neki dijelovi stubova tog oltara još uvijek se nalaze u rijeci Drini. Vidio sam to svojim očima. Čak sam našao i iskopao crne ogrtače okićene paunovim perjem, koje su te noći nosili ti paganski zavjerenici. Vidite, to je, po svemu sudeći, bilo magijsko, ritualno ubistvo, žrtvovanje ljudi, vjerovatno najvećem magijskom, paganskom božanstvu, Bogu Sunca ili Satani. A, kao što znamo, temelj magije je žrtvovanje; preko žrtve, koja se prinosi božanstvu, dobiva se snaga, moć – tvrdi profesor Taylor

(Aura.ba)

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *