Anera Šehić

Sreća- credo i imperativ današnjice?!

Sreća- credo i imperativ današnjice?!
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Jesmo li dužni biti srećni?

Da li se sreća svela na bijeg od nesreće i  biramo li sami da li ćemo biti ( ne)srećni?

 

Pascal Bruckner  je francuski esejist, romansijer i filozof. Kroz svoja djela on promišlja društvo svog vremena koje se predalo užitku i hedonizmu.

U Eseju o prisilnoj sreći, Neprestana ushićenost“  autor se bavi pitanjima koja se tiču sreće, koja od prosvjetiteljstva zadobija drugačiji oblik: prestaje biti nešto čuvano za budući svijet, postaje pravo svakog čovjeka, njegova mogućnost i istina, nešto što nema veze sa religijom; sreća postaje više pitanje moći, materijalnog, našeg privatnog izbora i želje da budemo sretni.

Pascal u svom eseju o prisilnoj sreći piše  o načinima, uzrocima, posljedicama sreće, njenim mogućnostima i kontrastima.

„Ništa nije tako neodređeno kao pojam sreće, kao ta stara, obeščašćena, otrcana, dozlaboga dosadna riječ koju bismo željeli prognati  iz  jezika.“

SREĆA-  JOŠ JEDNA OBAVEZA

Sreća sad postaje, ne više povlastica, nego teret; javlja se kao neka vrsta ovisnosti; u situaciji smo da smo nesretni  jer  nismo sretni a da ni ne znamo šta to zapravo znači biti sretan, život nam prolazi u težnji da budemo sretni, pa da tu sreću ne izgubimo, da budemo sretniji od drugih, a onda  nam sreća postaje nešto što se podrazumijeva i prestaje biti tako dragocjena i zanimljiva te prerasta u dosadu. Često zbog toga ne osjećamo da smo sretni ni kada imamo dovoljno razloga da to budemo.

„ Čovjek je osuđen da živi u grčevima straha ili u mrtvilu dosade.“   Voltaire  „Candide“

 

BARIJERA IZMEĐU ČOVJEKA I SREĆE JE ON SAM

Sreća, danas umjesto da nam bude ugodna, kada napokon imamo sva prava na nju – postaje nam opterećenje.

Problem današnjeg ‘matrijaliziranog‘ čovjeka je u tome što kada postigne ono što želi ne nalazi zadovoljstvo u tome; on želi još, hoće više, i tako tone u vječiti nemir i nezadovoljstvo jer  grozničava žudnja za srećom stvara pritisak, a zbog pritiska, ljudi postaju nesretni.

Sreća više nije nešto što nam se dogodilo, sjajan trenutak u dosadnom danu, ona je naš život, naša sudbina. Kada poželjno postane moguće, odmah postaje sastavnim dijelom kategorije nužnog.

Što imamo više razloga za sreću sve manje smo toga svjesni.

 

SVAKO JE KOVAČ SVOJE  ‘ SREĆE’

Ima istine u tome  da je čovjek sretan onoliko koliko to želi biti, jer  kvalitet njegova života u mnogome ovisi od kvaliteta njegovih misli. U životu su nam važne stvari koje mi izaberemo da nam budu važne. Dakle, ako želimo možemo istinski biti sretni, ne optrećujući se previše tim pojmom, a kako Pascal kaže, ako se zapitamo jesmo li sretni, to je već znak da nismo.

Danas se od čovjeka očekuje da bude sretan po prirodi, iz tog razloga on nosi krivicu ako nije zadovoljan.

Štaviše, sve ono što nije užitak smatra se nesrećom.

Čovjek zapravo i ne zna šta je sreća, sve dok je ne osjeti. Sreća je stvar emocija, a ne znanja, iskustva ili razuma; sreća nije rezultat naših nadanja i planova, to je ono stanje „kada uživanje nadmaši mogućnosti što ih je dala     naslutiti želja”

(Pascal Bruckner „Neprestana ushićenost”)

Moramo li izgubiti „sreću“ da bismo shvatili da smo bili sretni? Moramo li se  razboljeti da bismo cijenili blagodat zdravlja i života? Moramo li živjeti u strahu i strepnji od gubitka svega što volimo? Zašto nam naše dobro, odnosno naša sreća nije dovoljna, pa zavidimo drugima kada su ‘sretniji’ od nas i osjećamo olakšanje kada je nekome gore nego nama?! Odgovore nosi svako u sebi.

Ono što je suština, odnosno glavna poruka ovog eseja, jeste to da sreća ne može biti konačna svrha ljudskih društava, niti osnova djelovanja, jer sreća postoji samo u bezbrižnosti, nesvjesnosti i nevinosti i treba zadržati svoju rijetkost kako bi ostala dragocjena.

 

bosnia.alrasub.com

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *