Hamida

Specifičnost američkog razvoja

Specifičnost američkog razvoja
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Prema liberalnoj teoriji ekonomskog razvoja pojedine zemlje se izdvajaju iz svjetske cjeline i polaze odlučno naprijed. Najprije su to učinile zapadne zemlje. Zatim istočni blok poslije drugog svjetskog rata. Preostalo je još oko 60 posto stanovništva Zemlje koje se nalazi na polaznim pozicijama industrijskog razvoja. I sada, kako kaže W. W. Rostovv,1 bitno političko pitanje našeg vremena svodi se na takmičenje između istočnog i zapadnog bloka, tko će pridobiti na svoj put i pod svoj utjecaj takozvani treći svijet. Komunistički projekt ističe radikalnu promjenu i to ne samo u pogledu sadržaja, već isto tako i u pogledu procedure. On polazi od pretpostavke da industrijsko društvo u perspektivi ne može biti smješteno u okvire poretka, koji je stabiliziran još u XVIII vijeku. Ono će biti u stanju da adekvatno funkcionira jedino onda kada se uklone smetnje koje pruža privatno vlasništvo i nacionalizam. Kretanje u tom pravcu bit će utoliko brže ukoliko bude veća mogućnost odstupanja od onog što je uobičajeno i konvencionalno. U skladu s liberalnom koncepcijom postoji stroga postupnost u razvoju, što znači da nisu moguće radikalne promjene i veliki skokovi.

Odavde proizlazi da prednost onih sa čela teško mogu ugroziti oni sa začelja, kada je ta prednost dovoljno velika i kada se svi takmičari striktno pridržavaju pravila koja su odavno ustanovljena i poznata. Tu leži razlog zašto Sjedinjene Američke Države tako odlučno brane društveni status quo u bilo kojem dijelu svijeta. Onaj tko stoji na vrhu društvene piramide najveći je branitelj postojećeg stanja stvari, jer promjena može samo ugroziti njegov vodeći položaj. Međutim, ovdje treba očekivati prigovor. Naime, zar ipak nije pretjerivanje ako tvrdimo da je Amerika najveći protivnik promjene. Zar ona nije odlučno odmakla od ostalih razvijenih zemalja zahvaljujući svojoj sposobnosti da se brzo prilagođava novim uvjetima? Osim toga, ona i dalje taj razmak povećava zbog toga što njen privredni sistem omogućuje najveću stopu inovacija. Da bismo riješili taj spor, moramo prethodno precizno definirati pojmove koje upotrebljavamo. Ako to učinimo, vidjet ćemo da postoji nesporazum oko definicije pojma progres. Ovaj pojam ima dvoznačnu upotrebu jer osim progresa, koji izražava cifra dohotka po glavi stanovnika, postoji i progres u ljudskim odnosima.

Iako su to u posljednjoj liniji dva nerazdvojna aspekta, ipak ne treba ispustiti iz vida da tehnički progres ima svoju unutarnju logiku razvoja, koja ne nailazi na veće društvene zapreke, dok na putu unapređenja ljudskih odnosa stoje brane koncentrirane društvene moći i ukorijenjenih interesa. Prema tome moguć je raskorak između tehnološke i socijalne promjene. To očito ima u vidu ekonomista Galbraith kada objašnjavajući američki sistem kaže da »ako čovjek teži da pronađe bolju mišolovku, on je duša poduzeća, a ako teži da stvori bolje društvo, on je propalica«.

Gornja distinkcija je jedan od osnovnih preduvjeta za shvaćanje unutarnje dinamike američkog kapitalizma.Ona omogućuje da pojmimo kako je bilo moguće ostvariti izvanredan materijalno-tehnički napredak, a da se u isto vrijeme ne napuste osnovne pretpostavke društvenog sistema koji se historijski stabilizirao prije dvjesta godina. Naravno, bile su izvršene mnoge modifikacije i prilagodbe. No da bi se i to shvatilo potrebno je prethodno bar ukratko naznačiti takozvane specifične američke uvjete. Glavna karakteristika razvoja Sjedinjenih Američkih Država sadržana je u kategoriji »američki put u razvoju kapitalizma «. Kada se govori o tom putu ili načinu, onda se prije svega ima u vidu činjenica da u Americi za razliku od Evrope ili Azije nisu postojali nikakvi feudalni faktori, koji bi sprečavali ili usporavali razvoj kapitalističkih odnosa.

Prelomnu točku u ovom razvoju označio je kraj građanskog rata 1865. godine, koji se završio odlučnom pobjedom industrijskog sjevera nad robovlasničkim jugom. Ova je pobjeda silno stimulirala industriju, ubrzala eksploataciju prirodnih bogatstava, unaprijedila bankarstvo i trgovinu i time stavila u prvi plan novu generaciju »kapetana industrije « i »majstora kapitala«. Po završetku građanskog rata uslijedilo je brzo osvajanje mnogih prostranih teritorija na zapadu i s tim povezana izgradnja željezničkih pruga, riječnih kanala i luka. Stvara se veliko unutarnje tržište koje ubrzava razvoj industrije. Američka je buržoazija koristeći evropske kapitale brzo usvojila i unaprijedila tehnička dostignuća najnaprednijih industrijskih zemalja. Neophodnu radnu snagu su davali milijuni doseljenika iz Evrope i Azije, među kojima je bilo mnogo kvalificiranih radnika. Osobito su se brzo razvile nove grane industrije kao što su metaloprerađivačka, proizvodnja i prerada nafte, kemijska i elektrotehnička. Konkurencija s drugim »starim« kapitalističkim zemljama i relativna skupoća radne snage stimulirali su primjenu novih mašina, novih tehničkih dostignuća i savršenijih metoda organizacije proizvodnog procesa.

Po opsegu industrijskeproizvodnje Sjedinjene Američke Države su već 1894. Godine izbile na prvo mjesto u svijetu pretekavši sve ostale kapitalističke zemlje. Prednosti američkog puta u razvoju kapitalizma osobito su došle do izražaja u poljoprivredi. Razvila su se krupna poljoprivredna gospodarstva,farme, koje su se brzo mehanizirale, što je omogućilo do sada neviđeni porast proizvodnosti rada. O kako velikom porastu se radi, pokazuje slijedeći podatak. Dok je prije stopedeset godina devetnaest farmera stvaralo višak pomoću kojeg se mogao prehranjivati jedan građanin, 1955. godine devetnaest američkih farmera stvara višak koji osigurava namirnice za šezdeset i pet građana.

Posebno treba naglasiti da je poljoprivreda odigrala izvanredno važnu ulogu u razvoju američkog kapitalizma. Veliki poljoprivredni viškovi su omogućili američkom kapitalizmu da naraste do zrelosti iza visokog zida carina. U vezi s tim Wright Mills kaže da je američki farmer i oružje i žrtva američkog kapitalizma. »Kao oružje on je svojim viškovima pomagao razvoj kapitalizma iza zida carina, a kao žrtva plaćao je visoke cijene za protežiranu industrijsku robu«.4 Da su ove žrtve doista bile velike, pokazuje situacija u kojoj se farmer našao dvadesetih godina našeg vijeka. Za njega je već tada počela kriza. Već tada su počele padati cijene njegovih proizvoda, dok su ostale rasle. Nakon 1929. došlo je do pravog kraha. Prihod po glavi farmera postaje za dvije trećine niži od prihoda ostalog stanovništva. Pretvaranje Sjedinjenih Američkih Država u industrijsku zemlju praćeno je ubrzanom koncentracijom proizvodnje i centralizacijom kapitala. Koncentracija bankovnog kapitala privodila je njegovom spajanju s industrijskim kapitalom. Industrijalci Rockfelleri postali su najkrupniji financijeri; zajedno sa Stillmenom oni su utemeljili Nacionalnu gradsku banku New Yorka. U isto vrijeme Morgan i njegovi partneri, u početku tipični bankari, postepeno su zahvaćali kontrolu nad željeznicama i nekim drugim industrijskim grupacijama. To je osnovna linija po kojoj je američki kapitalizam prerastao u svoju monopolističku fazu, u imperijalizam. Ovaj proces centralizacije proizvodnje i koncentracije kapitala do danas je toliko uznapredovao da krupne kompanije, čiji predstavnici drže ključne položaje ekonomske i političke moći, bitno utječu na stil i način života prosječnog Amerikanca. Situacija je naime takva da »radnici žive u kućama kompanije, oni idu u škole i crkve kompanije, kupuju hranu i robu u dućanima kompanije, idu u kompanijske bolnice liječnicima kompanije; njih prate na vječni počinak kompanijski popovi i zakapaju ih u grobovima kompanije.« Pisci ovih redaka Allan Nevins i Henry Steel Commager5 dodaju da je to novi feudalizam, koji je odlično djelovao u svojim počecima, ali kojeg bi se trebalo pribojavati s obzirom na budućnost. Do kojeg stepena je narasla snaga i utjecaj pojedinih kompanija neka nam pokažu slijedeći primjeri. Poduzeće General Electric direktno zapošljava 250.000 ljudi koji su Masirani na 10.000 raznih radnih mjesta. Osim toga postoji još 250.000 ljudi koji su smješteni u radionicama 40.000 kooperanata poduzeća General Electric.

Radnici su smješteni u 138 tvornica, u 107 gradova SAD. U 1962. Godini pet najvećih industrijskih korporacija Sjedinjenih Država s imovinom koja je prelazila 36 milijardi dolara posjedovalo je 12°/o od cjelokupnih sredstava upotrijebljenih u proizvodnji. Pedeset najvećih korporacija imalo je više od trećine tih sredstava, a petsto najvećih preko dvije trećine. Korporacije sa imovinom većom od 10 milijardi dolara, njih oko dvije hiljade, posjedovale su oko 80% svih sredstava upotrijebljenih u proizvodnji Sjedinjenih Američkih Država. U 1965. godini, tri industrijske korporacije, General Motors, Standard Oil of New Jersey i Fordova kompanija imale su veći bruto prihod nego sve farme u zemlji.6 Pojedina mjesta se međusobno takmiče tko će dati bolje uslove za otvaranje podružnice neke velike kompanije. Ovo je potpuno razumljivo kad se ima u vidu da kompanije raspolažu sredstvima koja omogućuju zaposlenost i prosperitet. One su najveći proizvođači, a najveći su potrošači federalna i lokalna vlada s kojima su najuže povezane.

Navest ćemo još nekoliko specifičnih faktora koji su povoljno utjecali na tempo razvoja američke privrede. Dobra i jeftina zemlja na zapadu poslužila je kao »sigurnosniventil« pružajući ne samo mogućnost za stvaranje krupne mehanizirane poljoprivrede, već isto tako dajućisvojom sirovinskom bazom osnovu za ekspanziju industrije. Neograničena imigracija stranih radnika bila je druga specifičnost Amerike. Između 1870. i 1910. više od 20,000.000 radnika uselilo se u Ameriku. Ti ljudi su ulazili u željezare, rudnike, tvornice pod ma kojim uvjetima. Ovome treba dodati dolazak crnaca, koji su nakon oslobođenja masovno nahrupili prema sjeveru tražeći bolje radne uvjete. To kretanje je smanjivalo plaće, snižavalo standard i slabilo radničke sindikate, što je vrlo pogodovalo ekspanziji industrije. Treća karakteristika tipična za Ameriku bila je također vrlo povoljna za poslodavce a nepovoljna za radnike. To je sistem političke decentralizacije, koji se sastojao u tome što su pojedine države imale pravo da po svojem nahođenju reguliraju plaće i radno vrijeme u uvjetima kada je konkurencija među radnicima imala sveamerički karakter. Tek s New Dealom, nakon ekonomske krize, Federalna vladauspostavlja kontrolu nad cjelokupnim radnim odnosima u zemlji. Četvrta povoljna okolnost u razvoju američke privrede bili su međunarodni odnosi. U toku proteklih stotinu godina, od završetka građanskog rata pa do danas, američka privreda nije bila podvrgnuta nikakvim ratnim razaranjima. Štoviše, veliki ratovi koji su u to vrijeme vođeni i koji su iziskivali velike napore i izazvali velika razaranja u evropskim i azijskim zemljama, poslužili su kao moćan stimulans za gigantski razvoj američke privrede.


Iz djela “Obilje i nasilje” , Ivan Kuvačić

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *