Hamida

Povijest kineske civilizacije

Povijest kineske civilizacije
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Kineska civilizacija jedna je od onih rijetkih civilizacija što traje već tisućljeća. Na prostoru gdje će se oblikovati ljudi su živjeli od najdavnijih vremena ― od pekinškog pračovjeka (pekinškog homo erectusa ili pitekantropa). Paleolitski i mezolitski razvoj na tom prostoru sličan je razvoju u Evropi, a neolitski razvoju na bliskoistočnim prostorima. Najprije se oko 8. tisućljeća prije n. e. u sjevernim područjima Kine pojavilo polirano kameno oruđe i lončarija; kasnije su pripitomljene neke životinje i kultivirane biljke. Zemljoradnja počinje najprije u području oko rijeke Huang He. Dva su mlađekamena središta, jedan u Shanxi kulture Yangshao i drugi u sjevernoj i sjeveroistočnoj Kini kulture Longshan, a u Henanu se obje kulture isplepleću.

Povijesni pregled

 

Brončano doba u Kini počinje oko 1500 god. prije n. e., a željezno u 7. st. prije n. e. Kultura za prve kineske povijesne dinastije Shang nastavak je kulture Longshan. Prvo povijesno središte te dinastije  je Anyang u Henanu u 14. st. prije n. e. A pretpostavlja se da je ovamo preselila iz ranijeg središta  Zhengzhou. Za te dinastije oblikovani su temelji kineske civilizacije koja traje do danas. Svoju povijest Kinezi dijele u dinastička razdoblja, a kao prva spominje se legendarna  dinastija Xia, koju da je u 18. st. prije n. e., smijenila dinastija Shang, što vlada do 1111. prije n. e.,
kad nastupa razdoblje vladavine dinastije Zhou. Posljednji vladari dinastije Shang povijesne su  osobe. Za te dinastije postavljeni su temelji kineskom pismu, kineskom svjetonazoru i kineskoj  umjetnosti; ― Konfucije kojeg se drži za zakonodavca kineske kulture okrenut je bio toj dalekoj kineskoj povijesti i pozivao se na nju. Iz Henana će se kineska kultura širiti najprije u pokrajine  Shanxi, Shānxi, Hebei i Shandong. Južnije će se kultura širiti vrlo polako, pa je neolitik prešao  Huang-He tek u 1. tisućljeću prije n. e., a do Yangzi Yian će brončano doba doći tek u 6. st. prije n. e. Jangce će dugo dijeliti kineski narod sjevernije od nekineskih naroda južnije. O civilizaciji u Kini  južno od te rijeke prije dinastije Han zna se vrlo malo.

Od 221. do 206. god. prije n. e. vlada dinastija Qin, a Qin Shi Huangdi, vladar iz dinastije  (poznat po gradnji kineskog zida), prihvativši legalistička načela i progoneći konfucijanizam,  obnavlja i širi kinesko carstvo, ali sad kao birokratsko-centralističko, a ne klasično feudalno (jer su i  feudalci već bili nestali u međusobnim borbama) ― carstvo kakvo će u biti ostati sve do 20. st.  (1912. god.). Godine 206. prije n. e. dolazi na vlast dinastija Han i vlada četiri stoljeća (do 220.  god.). Razdoblje te dinastije drži se klasičnim u kineskoj kulturi. Obnovljen je konfucijanizam, a  legalizam, na čijoj je podlozi izvršena organizacija carstva koje će dalje trajati, gasi se kao škola.  Kina se u ovom razdoblju proširila i izvan današnjih granica ― na Koreju, Vijetnam i Mongoliju, i  na te je zemlje i kulturno utjecala. No ovo je razdoblje poznato i po socijalnim nemirima, posebno  po seljačkim ustancima. Slijede već spomenuta razdoblja: Tri carstva, Tang, Song, Zlatne Horde, pa  Ming od 1368. do 1644. god., te Mandžu od 1644. do 1912. god., kada Kina postaje republika.

Valja upozoriti da je duga povijest danas najbrojnijeg naroda u svijetu prebogata ne samo  političkim događajima nego i događajima u drugim područjima života, a da su ovdje spomenuta  samo vremenska razdoblja i tek pokoja činjenica, širenje kineske kulture iz Henana do granica
današnje Kine teklo je tisućljećima, a u granicama Kine ima još i danas naroda što su očuvali svoju  narodnu kulturu ― iako Kinezi čine 94% od ukupnog stanovništva Kine.
Najstariji  kineski  pisani znakovi urezani ili slikani tintom i kistom na kostima  pronađeni su u Anvangu, potječu otprilike iz 1400. god. prije n. e. i slikovni su. Kasnije će se javiti  ideogrami ― npr. ruka koja drži šibu = otac, koji pripadaju drugom razredu, ili npr. dvije žene =
svađa, koji pripadaju trećem razredu. Osnova kineskog pisma stvorena je već u razdoblju Shanga, kad su postavljena načela za znakove od prvog do petog razreda (šesto se uvodi za dinastije Zhou).

U Sumerana se pismo razvijalo prenia pojednostavljenju i u broju znakova i u njihovim  oblicima (od slikovnih znakova do klinastih), u Kineza koji su pisali perom od trske ili kistom na  kostima, bambusu ili svili pismo je zadržalo vezu s umjetnošću ― lijepo pisanje (kaligrafija) je ono
što je i kineski slikar najprije učio. Tako se broj znakova kineskog pisma povećavao ne samo radi  označavanja novih pojmova što su se s vremenom javljali nego i zbog velike slobode u pisanju,  pojave inačica u oblicima istih znakova. Zbog toga je bilo nekoliko reforma  u pisanju sa  svrhom da se ono ustali. Prva značajnija reforma bila je u . st. prije n. e., kad se uvodi i pravilo uglastog pisanja znakova, zatim u 3. st. prije n. e., kad je ozakonjeno 3 300 znakova, čime je ujedno osigurana ujednačenost pisanog jezika, bez obzira na to kojim se narječjem čitao tekst. A tada se i  potpuno potiskuje pisanje perom od trske na bambusu i drvenim tablicama i počinje opća uporaba  kista za pisanje na svili kao materijalu; pa pismo postaje elegantnije, s krivuljama umjesto  prijašnjeg uglastog. Svoj konačni oblik dobiva kinesko pismo u 4. st. Iako u današnjem kineskom  pismu slike nisu prepoznatljive, prvotni oblik znakova ostao je uza sva kaligrafska dotjerivanja. (Poznati su kineski heksagrami, znakovi što su Kinezima služili u gatanju, i nalaze se u  knjizi I Ching ili Knjizi promjena, ali ne ulaze u pismo.)

Da bi mogli dobro upravljati, upravi odnosno državnim službenicima, nisu bila dovoljna  samo znanja o zvijezdama, o sastavu tla, o klimatskim promjenama i epidemijama nego i o površini  Zemlje, pa je to potaklo proučavanje i sakupljanje zemljopisnog znanja. Zato su se opisi  pojedinih krajeva kao i kartografiranje rano pojavili u Kini. U 1. st. imamo već npr. studiju o državi  Yue. Kako su ta istraživanja imala poslužiti državnim službenicima, da se za njih napisu prikladni priručnici, nije se istraživalo odnosno donosilo samo zemljopisno znanje nego mnogo šire. U monografiji o Sichuan iz 4. st. npr. nalazi se cjelovit povijesni, etnografski, gospodarski pa i arheološki opis toga kraja. Carskim ukazom s početkom 7. st. zahtijevalo se da se podaci te vrste daju o svim pokrajinama. A takvi su podaci postojali i o svim gradovima. Putnici su pak podnosili  izvješća o krajevima u koja su putovali. Djela s takvim podacima imali su i grafičke priloge, jer je i kartografija bila rana tekovina u Kini ― na tome su radile grupe civila i vojnika. Već se u 2. st. izrađuju karte s koordinatnom mrežom ― ali na osnovi dužine, tj. udaljenosti pojedinih, mjesta, a ne astronomskih odrednica {to će u Kinu unijeti drugi). Ipak su te karte praktične. U 11. st. počele  su se karte izrađivati pomoću trokuta razdijeljenog, u stupnjeve.


Odlomak iz knjige Povijest Civilizacija, Eduart Kale

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *