Azra Kahriman

Percepcija muslimana kao terorista nakon napada 11. septembra godine (II dio)

Percepcija muslimana kao terorista nakon napada 11. septembra godine (II dio)
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page
  1. Terorizam kao manipulatorski ekstremizam

Za sljedbenike terorističkih grupa obično se regrutuju mladi, neobrazovani i neiskusni ljudi, kojima se može lahko manipulisati. Nakon obuke kroz određene kampove oni postaju teroristi, koji pod maskom islama i muslimana djeluju. Niti jedna religija ne nalaže u svom učenju terorizam, pa kako onda teroristi djeluju u ime islama?! – „Ispiranjem mozga“ od strane vještih manipulatora, kao tvoraca ideologije! Ko islamske propise bude posmatrao striktno razumski i intelektualno, naći će u njima bistrinu i neće doći ni do kakve pomućenosti i nejasnoće. Mnoge stvari koje je savremena nauka tek danas otkrila i tek otkriva, Allah je već davno rekao u Kur'anu. Pa kako jedna takva religija, jedan takav Stvoritelj da ljudima nalaže da čine bilo kakve zločine, a pogotovo terorističke napade?!

Da, terorizam je zločin i tako se treba tretirati i žestoko kazniti, jer on kao zločin nema vjeru, a ni naciju. Zločin u ime bilo koje religije ne može biti opravdan. Napad tog jedanaestog septembra je definitivno bio teroristički napad, koji su počinili pripadnici „ispiranih mozgova“ pomenute terorističke organizacije „Al – Qaide.“ Ono što je specifično za terorizam je to da se ne zna koja je slijedeća teroristička meta, jer takvi napadi se mogu desiti širom planete. Jedno od imena koja će pogotovo norveška javnost pamtiti je Anders Behring Breivik, koji je 2011. godine u Norveškoj na ostrvu Utoja izvršio otvorenu paljbu na adolescente (ubio 77 osoba, a ranio preko 200), no prije toga je postavio bombu na sjedište norveške vlade kako bi tamošnju policiju privukao tom sjedištu vlade, da bi mogao nesmetano izvršiti što je naumio na ostrvu Utoja. Ekstremist, koji je priznao da je to uradio s ciljem da „spasi“ Norvešku od islamizacije, tvrdi da pripada organizaciji „Vitezovi templara“ koja je nastala u vrijeme krstaških ratova, i da je to kršćanska verzija „Al – Qaide.“ Ono što povezuje 11. septembar i Breivikov napad je religijski ekstremizam! No, postoji i ključna razlika. Naime, 11. septembar je odmah u medijima okarakteriziran kao „teroristički napad,“ dok Breivika mediji nisu odmah deklarisali kao teroristu.

 

  1. Reakcije u ostatku zemalja svijeta na teroristički napad 11. septembra 2001. godine

Napad tog 11. septembra predstavljao je napad na simbole američke vojne i ekonomske moći. Neosporno je da je to bila jedna velika tragedija u historiji Sjedinjenih Američkih Država. Dok Amerikanci tuguju, narod u neislamskim dijelovima svijeta i nije baš zaprepašten zbog ovog napada, čak se raduju, a ponegdje i slave. No, ima i onih koji izražavaju svoju žalost zbog pomenutog događaja. Slavi se na ulicama Bolivije, Nikaragve, Argentine. „U Grčkoj je vlada zabranila objavljivanje rezultata ankete koji su pokazali da je, zapravo, velika većina podržavala udare, a nogometni navijači su odbijali odati počast minutom šutnje.“ ( Ali 2008 : 34) Pored uličnog slavlja, u Pekingu je bilo čak i vatrometa.

Velika američka tragedija je izazvala podijeljene reakcije u ostatku zemalja, naime jedni su se radovali dok su drugi tugovali. Uprkos tome što je broj stradalih ogroman, zašto je došlo do slavlja u pojedinim zemljama?! Da li je to zbog konstantnog nametanja Amerike kao hegemonističke sile na svjetskoj međunarodnoj sceni? Ili možda zbog američke težnje da dominira ostatkom svijeta!? Očigledno je da je ostatak svijeta imao veoma dobar razlog da se raduje što je konačno svjetska supersila „ranjena.“ No, ovo septembarsko iznenađenje je ojačalo domaću i međunarodnu poziciju Bushove administracije. Tariq Ali prilikom svoje posjete Vijetnamu sredinom 1960 – ih, rekao je da je šteta što gradovi Amerike nikada nisu bili bombardirani. Kada bi se bombardovanje Amerike dogodilo, tada bi Amerikanci shvatili da je bombardovanje taktika koja samo jače ujedinjuje stanovništvo protiv odgovornih za te napade.

I zaista nakon bombardovanja 11. septembra 2001. godine, Amerikanci su se ujedinili u borbi protiv terorizma. 18. septembra te iste godine predsjednik Sjedinjenih Američkih Država je potpisao Rezoluciju koja kaže da predsjednik ima ovlaštenja da upotrijebi neophodnu silu protiv onih za koje se smatra da su organizovali ili potpomagali teroristički napad 11. septembra. Tri sedmice poslije je počeo američki napad na Afganistan, jer Amerikanci smatraju da su Afganistanci počinili ovaj teroristički čin.

Tariq Ali smatra da je američki imperijalizam „majka svih fundamentalizama“. Ideološka dominacija Sjedinjenih Američkih Država, podržana njenim vojnim usponom omogućila je Americi ulogu velike sile današnjice. Ponekad takva dominacija, pa i sama tendencija za dominacijom može dovesti do rivalstava, pa čak i eventualnih neprijateljstava. „Očigledno je da lideri Sjedinjenih Američkih država žele da o njima prosuđuju prema njihovom izboru neprijatelja umjesto prema stvarnoj situaciji u svijetu. Psihološki američka imperija je stvorila novog neprijatelja: islamski terorizam[1]. Oni koji ga provode su zli, prijetnja je globalna te, stoga, bombe treba bacati gdje god i kad god je to potrebno. Politički, Sjedinjene Američke Države su odlučile – i to smjesta – iskoristiti tragediju kao moralni instrument za preoblikovanje mape svijeta.“ (Ali 2008 : 13)

Džordžu Bušu, kao američkom predsjedniku (u vrijeme pomenutog napada) idalje nije sasvim jasno zbog čega u nekim islamskim zemljama ne vole baš toliko Amerikance. „Na press-konferenciji, 12. oktobra 2001. godine, lider 273 miliona Amerikanaca je izjavio: ‘Kako ja reagiram kad vidim da u nekim islamskim državama žestoko mrze Amerikance? Reći ću vam kako ja reagiram: Zapanjen sam. Prosto ne mogu povjerovati u to, jer znam koliko smo mi dobri.'“ (Ali 2008 : 11) I tako, američki predsjednik ne shvata zašto je došlo do netrpeljivosti prema Amerikancima. Da li je to zbog američke tendencije za prevlašću nad ostalim zemljama, ili zbog eventualne inferiornosti koju SAD osjeća u odnosu na druge države?!

Teroristički čin mogu počiniti ljudi bez obzira na njihovu religijsku pripadnost, jer terorizam nije svojstven niti jednoj religiji i ne može biti dovođen u vezu sa nekom religijom etiketirajući njene pripadnike kao teroriste, mada je diskutabilno koje su to karakteristike i djela smatrani terorističkim. Šta je to što ljude podstakne da učine gnusne terorističke činove, ostaje nepoznato. Ukoliko bi svaki pripadnik slijedio načela svoje religije, ne bi došlo do ovakvih i sličnih napada. Američki predsjednik Thomas Jefferson je rekao u 18. vijeku da nema ratobornih naroda, već ratobornih vođa, koji okupljaju sljedbenike oko svoje ideologije.

 

bosnia.alrasub.com

___________________________

[1] Islam nije religija koja propagira terorizam. Stav islama o samom činu nasilja, pa i o terorizmu je objašnjen na prethodnim stranicama rada.

 

Ali Tariq 2008., „Sukob fundamentalizama (križarski ratovi, džihad i savremenost)“;  Bemust Publishing, Sarajevo

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *