Azra Kahriman

Percepcija muslimana kao terorista nakon napada 11. septembra 2001. godine (I dio)

Percepcija muslimana kao terorista nakon napada 11. septembra 2001. godine  (I dio)
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

11. septembar 2001. godine, dan koji je doprinio jednom globalizirajućem pogledu na islam i njegove sljedbenike, predstavlja novu američku percepciju islamskog svijeta. U ratu Sovjeta protiv Afganistanaca krajem 70-ih, Amerika je podržala Afganistance, ne naslutivši da će upravo Afganistanci u 21. vijeku predstavljati prijetnju, prije svega američkoj bezbjednosti, pa tek onda i ostatku svijeta. Napad na WTC (World Trade Center) koji se tog septembra desio mediji su „prišili“ islamu. Kada kršćanin napadne nekoga, mediji kažu „napad. “ Kada jevrej napadne nekoga, i to mediji okarakterišu kao „napad. “ Međutim, kada „musliman“[1] napadne nekoga, mediji to odmah okarekterišu kao „TERORISTIČKI napad.“ Zašto, kad je islam riječ koja je nastala od arapske riječi selam koja znači mir!? Gdje je tu logika?

 

Definisanje terorizma

Svaki poznavalac islama i Kur'ana, kao Božje objave, zna da muslimane i teror nije moguće dovesti u istu ravan, jer islam ne dopušta nikakav vid nasilja, a kamoli terorizam. Terorizam je eskalirao poslijednjih godina, i sve više naučnika i stručnjaka u toj oblasti nastoje dati definiciju terorizma. Definisati pojam terorizma je teško, definicije variraju od područja do područja i od historijskih činjenica. Definisanje terorizma bi značilo etiketiranje, jer reći za nekoga da je „terorist“ je opis koji skoro nikada nije prihvatio niti jedan pojedinac i niti jedna grupa. Oksfordski riječnik navodi da je terorizam: „The unofficial or unauthorized use of violence and intimidation in the pursuit of political aims.“ (Oksfordski riječnik – Internet)[2] ( „Korišćenje sile radi postizanja političkih ciljeva ili primoravanja vlade da nešto učini.“ )

Pri definisanju pojma terorizam, „teže im je specifično navesti postupke koji se optužuju kao teroristički; umjesto toga oni označavaju izvjesne organizacije kao ‘terorističke’ i određuju članstvo u njima kao krivično djelo, te prave spiskove zabranjenih krivičnih djela kao što su posjedovanje eksploziva ili uzimanje talaca – od kojih su većina već od ranije krivična djela prema običnom krivičnom zakonu. Tako se čini da je terorizam više stanje duha nego djelatnost.“ (Townshend 2002:3) Zbog terorizma dolazi do problema, jer država smatra da samo ona ima legitimni monopol nad upotrebom sredstava prisile. Terorizam predstavlja taktiku nemoćnih skupina protiv onih moćnijih. To je globalni problem, na koji nije imuna niti jedna zemlja svijeta. On bira svoje mete odabrano, ali i nasumično, bilo da se napad vrši na nekoj pijaci, ili prodavnici i sl. . Teroristi često napadaju one koji se ne mogu odbraniti, što dovodi do većeg straha za sigurnost.

„Terorizam je bio poznat u drevnim vremenima o čemu svjedoče ubistva tirana u staroj Grčkoj i Rimu, kao i ubistva zilota[3] u Palestini i hašišina[4] u vrijeme srednjovjekovnog islama. Etnički, politički i vjerski pokreti koji sada primjenjuju terorizam nastoje da se osvete onim državama i stanovništvima koje svaka teroristička grupa smatra svojim ugnjetačem.“ (Kegley i Witcopf 2004:622) Rat i teror su tijesno povezani, jer svaki rat stvara ogromni strah. Ratovanjem i ratom se bave države, a terorizmom oni koji su slabi da se na otvoren način suprotstave državi. Sliku muslimana kao terorista su „naslikali“ mediji, jer se islam na takav način pokušava ocrniti pomoću medija.

 

  1. 11. septembar sa aspekta islama

   Mediji teže senzacionalističkom sadržaju koji će privući što veći broj recipijenata, a terorizam i terorističke organizacije upravo putem medija vrše zastrašivanje širokog auditorijuma. Zapad je svijetu putem medija, prenio pogrešnu sliku nakon 11. septembra, nepravedno osudivši muslimane kao teroriste. „Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.“ (Korkut 1991:552) Ovaj Kur'anski ajet jasno govori da nevjernici žele da ugase Allahovo svjetlo pričom svojim – ustima svojim, i da tako islam predstave na iskrivljen način. Pojedini mediji prenose neistinite vijesti o islamu dovodeći ga u vezu sa terorizmom nakon tog jedanaestog septembra. Ti mediji, finansirani od ko zna kojih izvora, nastoje ostalom svijetu putem slike i zvuka prenijeti sliku islama kao religije terora, i sliku muslimana kao terorista koji su spremni na strahovite zločine i napade.

U Kur'anu piše da onaj ko ubije jednog nedužnog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo, a dok onaj koji spasi život jednog čovjeka kao da je spasio cijelo čovječanstvo. Pa kako onda da su muslimani percipirani kao teroristi? Muslimani ne žele nikoga ubiti, jer je ubistvo u islamu tretirano kao veliki grijeh, suvišno je onda pričati o terorističkom napadu, u kojem mnogi stradaju. Upravo nakon 11. septembra, muslimani su etiketirani kao teroristi, i na neki način ne smiju da svoju vjeru u potpunosti praktikuju javno, jer odmah ih smatraju teroristima.

„Mora se kazati da ovoj općoj pometnji nisu doprinijele samo prozapadnjački orijentirane skupine, svojim analogijama između islama i totalitarnog sistema, crpljenim iz prevedenih dijela sa zapada. Veliki udio u tome imaju i pojedini islamski krugovi koji, najčešće i nesvjesno, obrađivanjem problema u pogrešnom kontekstu dolaze do kontradiktornih rješenja.“ (Bulač 1995:123) Etiketiranje na osnovu prakticiranja vjere je neprihvatljivo. U islamu nema mjesta za ekstremizam pa čak ni u praktikovanju vjere. Prenosi se da je Muhammed a.s. rekao da su propali čak i oni koji pretjeruju u vjeri. Islam, kao religija mira proklinje teror, a Allah u Kur'anu naređuje muslimanima da se prema svakome lijepo ponašaju i da naređuju da se dobra djela čine.

Teroristički napad koji se desio 11. septembra ojačao je međunarodnu i domaću poziciju Bushove administracije i osigurao SAD-u podršku mnogih zemalja. Pripadnici terorističke organizacije „Al – Qaide“ su oteli četiri aviona, od kojih su dva (po jedan u svaki neboder, u razmaku od 17 min) udarila u Svjetski trgovački centar (WTC) na Manhattanu, u New Yorku, u kojem je stradalo tri hiljade ljudi. Treći avion je udario u Ministarstvo odbrane SAD-a u Pentagonu, dok se četvrti srušio u Pensilvaniji. Razlozi za ovakav napad po izjavama vođe „Al –Qaide“ Osame bin Ladena su „kažnjavanje agresora“ kao i „nanošenje ekonomske štete SAD-u“. „Al – Qaida“ je bila motivisana da nametne novi svjetski poredak inspirisan islamom i vehabizmom[5]. Ovakav rat, je okarakterisan od strane „Al – Qaide“ kao sveti rat.  Ali, o tome kako je nastala „Al – Qaida“ nema pravih izvora. Nekada ju je finansirala CIA. Kada je riječ o o napadu pomenutog septembra, postoje i izvjesne špekulacije o teorijama zavjere.

 

2.1. Džihad

        Tretman džihada kao svetog rata u islamu, je također proizvod medija. Shodno islamskom naučavanju, nije sveto započeti rat, ali je dozvoljeno braniti se u slučaju da nas neko napadne. Termin sveti rat je korišten od strane kršćana za vrijeme krstaških ratova. Džihad, u islamu, nije osvajački rat sa vjerskim predznakom, već borba sa samim sobom, sa prohtjevima ličnim. „On je prije svega obaveza muslimana da nastoji slijediti Božiji put, džihad fi sabulillah. Po jednoj tradiciji Poslanik je nazvao borbu svakog pojedinca sa samim sobom kako se ne bi udaljio s tog puta velikim svetim ratom, al-džihad al-akbar, dok je vojna ili politička borba za zaštitu islamskih područja (dar al-islam) označena kao mali sveti rat al-džihad al asgar.“ (Karlsson 2005:265)

U islamskom naučavanju postoji četiri različita načina vođenja svetog rata: srcem, jezikom, rukom i tek onda mačem. Vođenje rata srcem podrazumijeva unutarnju duhovnu i moralnu borbu koju čovjek vodi sam sa sobom, jer kažu da je najteže bitke čovjek vodi sam sa sobom. Rat jezikom predstavlja širenje vjere i pozivanje u vjeru, ali svakako podrazumijeva i to da jedan musliman bude primjer drugima svojim načinom života. Vođenje rata rukom podrazumijeva jačanje islamske zajednice, odnosno svako dobro djelo koje čovjek uradi. Sveti rat sa mačem u ruci je protiv neprijatelja islama, shodno šerijatskom pravu koje jasno definiše okolnosti pod kojima je muslimanima dozvoljeno da ratuju, a i kada zarate imaju tačno određena pravila koja moraju da poštuju (o zabrani napadanja; zabrani ubijanja djece, žena, staraca i sl.).

Kur’an kaže: „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.“ (El Bekare – 2: 190) Iz navedenog ajeta jasno vidimo da muslimani ne započinju borbu. Rat u islamu je dozvoljen samo u slučaju odbrane od neprijatelja, odnosno onda kada nas neprijatelj napadne. Džihad je i kada student nastoji da završi svoje školovanje, kada radnik odluči da dobro radi svoj posao bez ikakvih prijevara. Mnoštvo je primjera džihada, koji najprije očituje borbu čovjeka sa samim sobom. Džihad u islamu znači napor, odnosno nastojanje da se borimo i istrajemo na plemenitom putu. Ni jedna religija, a pogotovo islam ne propagira terorizam, jer koji bi čovjek koji sebe smatra vjernikom pristao na zločinački čin terorizma?!

Uzimanjem izreka poslanika Muhammeda a.s i kur'anskih ajeta i izvrtanjem iz konteksta, islam je u pojedinim mas – medijima predstavljen na pogrešan način, što mnogi koriste kada kritikuju muslimane, poslanika Muhammeda i cjelokupni islam. Upravo to je razlog zbog kojeg ljudi muslimane percipiraju kao teroriste. Pogrešno tumačenje kur'anskih ajeta, kao i hadisa daje pogrešnu sliku o islamu. Posebna nauka koja se bavi tumačenjem Kur'ana naziva se tefsir. Osoba treba biti dovoljno edukativno kompetentna da se bavi tumačenjem na način na koji je to ispravno.

„Procjenjujući utjecaj religijskih pokreta na međunarodna zbivanja važno je pažljivo razlikovati visoke ideale učenja od aktivnosti ljudi koji su na čelu tih religijskih grupa. Osuditi ono što veliki religijski pokreti ponekad čine kada zloupotrebljavaju principe religija, ne znači da i ti principi zaslužuju osudu.„ (Kegley 2006:262) Čovjek ima kontrolu nad onim ko se njega plaši, a to je upravo ono što teroristi žele da postignu – strah. Pod maskom terorističkih grupa se obično kriju pojedinci koji propagiraju svoju ideologiju. Taj intelektualni manipulator koji je na čelu terorističke grupe je prije svega veoma obrazovana osoba, sposobna da „upravlja“ umovima svojih sljedbenika, nudeći im mišljenje da oni djeluju u ime Boga. No upravo u tome je štos, sljedbenici vjeruju da djeluju u ime Njega, a u stvari oni djeluju u ime njega.

 

 

bosnia.alrasub.com.

__________________________

[1] Navodnici su ovdje radi toga što muslimanu nije dozvoljeno nasilje, i oni koji vrše nasilje nisu muslimani, već „muslimani“

[2] http://oxforddictionaries.com/definition/terrorism?q=terrorism , pristup online rječniku ostvaren 14. novembra 2012.

[3] Ziloti su pravoslavni fundamentalisti.

[4] Hašišini su vjersko – politička grupa, koja pripada ši'itskom islamu. Imaju poseban sistem regrutacije koji ih obučava da istraju u svojim zadacima pa makar ugrozili i sopstveni život.

[5]  Muhammed bin Abdulvehhab se smatra osnivačem vehabizma, pokreta koji je nastao oko 18. stoljeća. Islamski učenjaci navode da je sam naziv ovog pokreta pogrešan. „Vehabizam“, „vehabije“ i slični termini su zabranjeni da se koriste prilikom imenovanja određene skupine ljudi, jer je „El Vehab“ (Onaj koji daruje) jedno od 99 Allahovih lijepih imena, i veoma je pokuđeno da se Allah i ljudi nazivaju istim imenima. „Vehabije“ su poznate po tome da slijede striktno vjerske dužnosti do neviđenih granica, pa čak i fizičkom prinudom. Abdulvehab je sve one koji se nisu slagali sa njim smatrao hereticima, i tim povodom je opravdavao korištenje sile prilikom nametanja svog učenja. Tzv. vehabizam je veoma konzervativan pokret i mediji ga auditorijumu predstavljaju kao krajnje ekstreman. „Vehabije“ se pridržavaju izvornog islamskog naučavanja, kako ga oni razumiju i tumače.

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *