Azra Kahriman

Organizacija islamske saradnje

Organizacija islamske saradnje
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Do juna 2011. godine zvala se "Organizacija islamske konferencije". Tada je naziv promijenjen u "Organizacija islamske saradnje"

 

Organizacija islamske saradnje koja broji 57 država članica, oformljena od zemalja članica u kojima je većinsko muslimansko stanovništvo, je druga najveća organizacija nakon Ujedinjenih nacija. Nakon ukidanja hilafeta, OIC je prva organizacija koja okuplja države sa dominirajućom populacijom muslimana. Organizacija se bavi isključivo političkim pitanjima ali u posljednjoj deceniji, kroz započinjanje procesa globalizacije, pokušava dati odgovore i na različita ekonomska pitanja. U vezi s tim, osnovan je COMCEC – stalni odbor za ekonomsku saradnju zemalja OIC. Organizacija islamske saradnje je prešla put od jednog ad hoc sastanka lidera islamskih država do današnje moderne medjunarodne organizacije, sa definisanim mjestom i subjektivitetom u medjunarodnim odnosima, sa razvijenom i stabilnom institucionalnom strukturom i sopstvenim pravnim i administrativnim sistemom, sa definisanim političkim ciljevima, sa planiranim i koordiniranim aktivnostima.

 

grb

 

 

1. Osnivanje Organizacije islamske konferencije

Nakon pojave jednog broja nacionalnih država sa većinskim muslimanskim stanovništvom kao nezavisnih i suverenih jedinki nakon Drugog svjetskog rata, Mu'ramar al-‘Alam al-Islami (Organizacija islamske konferencije) je obnovljena. Međutim, zbog nedostatka interesa na strani predstavnika vlada, Konferencija nije mogla nastupati kao efektna organizacija. Ali, želja muslimana za jedinstvom se povećavala kako je vrijeme prolazilo. Suočen sa izazovom koji je nastao pojavom arapske nacionalnosti predstavljene od strane egipatskog predsjednika Abdul-Nasira, saudijski prijestolonasljednik, princ Fejsal koji je kasnije postao kralj Saudijske Arabije, je iznio ideju o muslimanskom jedinstvu koje se temelji na konceptu ummeta. Ali, muslimanske vladu jedva da su obratile imalo pažnje na ovu ideju.

Situacija se promijenila poslije 1967. godine, kada je Izrael porazio vodeće arapske nacionalne zemlje. Odmah nakon rata, kralj Fejsal je ponovio svoj poziv za panislamsku saradnju, posebno u usmjereno ka oslobođenju Jerusalema od strane okupacije. Predložio je da se održi Konferencija islamskog samita, ali njegov odziv je prošao neopaženo. Drugi značajan preokret ka muslimanskom jedinstvu se dogodio poslije događaja od 21. augusta 1969., kada su muslimani saznali da je pričinjena velika šteta koju je uzrokovalo paljenje džamije Al-Aqsa u Jerusalemu.

Prethodni muftija Jerusalema i generalni sekretar Organizacije islamske konferencije Amin al-Husaini je uputio poziv svim muslimanskim zemljama da odmah održe Konferencije samita na kojima će diskutovati o ovoj situaciji. Poziv saudijskog kralja Fejsala za sličnu konferenciju je ponovljen. Podrška ovoj ideji je stigla iz Jordana, Maroka i Pakistana. Protesni skupovi protiv paljenja džamije Al-Aqsa su održani u cijelom muslimanskom svijetu, osuđujući Izrael i podržavajući ideju o Konferenciji islamskog samita.

Prva konferencija islamskog samita je održana 22-25. septembra 1969. godine, u marokanskom glavnom gradu, Rabatu. Na kraju konferencije je objavljeno da će se „muslimanske vlade savjetovati imajući na umu da među sobom promovišu blisku saradnju i međusobno pomaganje na ekonomskom, naučnom, kulturnom i duhovnom polju, inspirisani vječnim učenjima islama.“[1] Dosljedno tome, osnovana je Organizacija islamske konferencije, sa svojim generalnim sekretarijatom u Džeddi. Osnivanjem OIC-a, muslimansko društvo je ušlo u novu fazu krize identiteta, jer od ukidanja hilafeta, nijedna druga institucija nije tražila lojalnost svih muslimana.

U uvodu OIC-ove povelje se kaže da njihovo (zemalja članica) zajedničko vjerovanje čini jak faktor za približavanje i solidarnost među muslimanskim narodom. OIC-ovi lideri su opisali svoje vjerovanje kao:

„Strogo slijeđenje islama i islamskih principa kao načina života tvori najveću zaštitu za muslimane protiv opasnosti s kojima se suočavaju. Islam je jedini put koji ih vodi ka snazi, dostojanstvu i prosperitetu i boljoj budućnosti. To je zalog i garancija autentičnosti ummeta koji ih čuva od tiranskog napada materijalizma. Islam je moćan poticaj za lidere i narode u njihovoj borbi za oslobođenje ovih svetih mjesta (Jerusalema i Palestine) i da vrate mjesto u svijetu koje im pripada s pravom tako da se zajedno sa drugim nacijama, mogu boriti za uspostavu jednakosti, mira i prosperiteta za cijelo čovječanstvo.“[2]

Ova deklaracija predstavlja izazov samom OIC-u. „Među svojim zemljama članicama postoje islamske republike, monarhije, vojno diktatorstvo, nacionalne demokratije, narodne demokratske republike i sl. . Većina ovih država se temelji na evropskim sekularnim idejama kao što su nacionalnost, socijalizam, znanstvenost i demokratija.“[3]

Organizacija islamske saradnje „… je i politička i ideološka i vjerska i kulturna međunarodna organizacija islamskih zemalja. Treba reći kako vlade, koje djeluju u drugim religijskim kulturama, nemaju sličnu međudržavnu organizaciju u kojoj se članstvo temelji na istoj vjeri.“ [4]

 

1.1. Ciljevi

Ciljevi Organizacije islamske saradnje koji su definisani poveljom napisanom u Džedi u martu 1972. su:

  1. Učvršćivanje islamske solidarnosti između zemalja članica;
  2. Ojačavanje saradnje između zemalja članica na privrednim, društvenim, kulturnim, naučnim i drugim važnim poljima i savjetovanje među zemljama članicama unutar međunarodnih organizacija;
  3. Raditi na uklanjanju rasne diskriminacije i kolonijalizma u svim oblicima;
  4. Podnošenje odgovarajućih mjera kako bi se učvrstio mir i svjetska sigurnost osnovana na pravdi;
  5. Usklađivanje postupaka u svrhu očuvanja svetih mjesta, podrška borbi palestinskom narodu i pomoć u ostvarenju njihovih prava i oslobađanju njihove teritorije;
  6. Podrška svim muslimanima koji se bore za očuvanje svog dostojanstva, nezavisnosti i nacionalnih zakona;
  7. Pravljenje pogodne atmosfere za saradnju i razumijevanje između zemalja članica i drugih zemalja.

 

1.2. Organi

Organi OIC-a su islamski samit; islamska konferencijaministara vanjskih poslova; generalni sekretarijat; stalni odbor; podružnica organa; specijaliziranim ustanove i povezana institucije.

 

2. Članstvo u Organizaciji islamske saradnje

Primarni članovi OIC-a su nacionalne države, ne pojedinci. Postavlja se pitanje koji su osnovni temelji ummeta. U ranoj islamskoj historiji, pitanje bi bilo da li pojedinci ili plemena čine osnovne temelje muslimanske zajednice. Kao što je već zabilježeno, kada je prvi put osnovan islamski ummet, pojedinci su činili osnovne temelje zajednice. Kada bi neko primio islam, ummet bi ga prihvatio tako što bi njegova glavna odanost bila izražena islamskom zakonu, a ne plemenskom običajnom zakonu. Tako bi se glavna lojalnost pojedinca promijenila tako da to više ne bi bilo izražavanje odanosti plemenskom identitetu, nego identitetu Ummeta. Kada bi cijelo pleme primilo islam, oni bi zadržali svoj plemenski identitet čak i posliej privrženosti islamu i promijene svoje glavne lojalnosti islamskom zakonu. Suprotno tome, OIC nema mogućnosti da prihvata pojedince, bez obzira na njegovu ideologiju ili vjerovanje. Što se tiče pitanja glavne lojalnosti, OIC ne traži glavnu lojalnost nekog pojedinca, jer njegova Povelja jasno kaže da su njegovi članovi samo suverene nacionalne države.

Prema Članu 8. iz Povelje, „svaka muslimanska država se može pridružiti Islamskoj konferenciji nakon prihvatanja zahtjeva u kojem izražava svoju želju i spremnost da prihvati ovu Povelju.“

Povelja navodi u uvodu da članovi OIC-a „ponovo potvrđuju svoju privrženost UN Povelji i osnovnim ljudskim pravima, čiji principi i djelovanje osiguravaju temelje za plodnu saradnju među ljudima,“ Također objavljuje da zemlje članice odlučno žele da očuvaju islamske duhovne, etičke, društvene i ekonomske vrijednosti što će ostati jedan od važnih faktora za postizanje napretka čovječanstva.“ Povelja obavezuje OIC da preduzme neophodne mjere da podrže međunarodni mir i sigurnost utemeljene na pravdi.

 

2.1 Članovi

OIC_vector_map.svg

 (zelena – članice; crvena– države posmatračice; plava – blokirane države)

 

2.2 Glavni sekretari

Popis glavnih sekretara OIC-a od njenog osnivanja:

  1. Tunku Abdul Rahman (Malezija): (1971.-1973.)
  2. Hassan Touhami (Egipat): (1974.-1975.)
  3. Dr. Amadou Karim Gaye (Senegal): (1975.-1979.)
  4. Mr. Habib Chatty (Tunis): (1979.-1984.)
  5. Sharifuddin Pirzada (Pakistan): (1985.-1988.)
  6. Dr. Hamid Algabid (Niger): (1989.-1996.)
  7. Dr. Azeddine Laraki (Maroko): (1997.-2000.)
  8. Dr. Abdelouahed Belkeziz (Maroko): (2001.-2004.)
  9. Prof. dr. Ekmeleddin İhsanoğlu (Turska): (2005. do danas)

 

3. Saradnja OIC-ovih zemalja u ekonomskim pitanjima

Od samog početka postojanja OIC lideri članica zemalja su izrazili želju da međusobno sarađuju u oblasti ekonomije i finansija. OIC je tog stanovišta da je neophodno za islamske zemlje da putem svojih nacionalnih resursa osiguraju socijalnu i ekonomsku dobrobit svog naroda. Glavni cilj je da jedna drugoj pruži podršku i solidarnost kako bi se osigurali resursi za razvojne svrhe. Cilj je bio da se na neki način spoji duhovna veza i materijalno bogatstvo. Na osnovu toga formirana je Islamska komisija za ekonomske , kulturne i društvene poslove, koja je postala glavno savjetodavno tijelo OIC-a. Komisija je pripremila opći sporazum kojim se željelo poboljšati saradnja među zemljama.

 

Opći sporazum je zagovarao:

– Zemlje članice se međusobno dogovore oko međusobnih investicija – cilj je da se podstakne društveno-ekonomski razvoj islamskih zemalja.

– Zemlje članice treba da podstiču zajedničke programe – ovi projekti bi pospješili ekonomiju zemalja.

– Zemlje članice treba da pripremaju različite studije kako bi investirali u određene projekte

– Zemlje članice moraju iskoristiti maksimum potencijala kako bi zadovoljili potrebu za proizvodnju hrane unutar islamskog svijeta.

 

Postoji veliki potencijal kako bi se ovaj sporazum implementirao, jer među članicama postoje one koje su ekonomski jake (Saudijska Arabija, Turska) i onih koje imaju mnogo radne snage (Bangladeš, Egipat, Pakistan…). Među njima ima i onih koje izvoze hranu, a i onih koje uvoze[5], također ima onih koji izvoze proizvodna dobra i onih koje uvoza. Prednost je svakako što su geografski zemlje članice blizu jedna drugoj, za razliku od drugih trgovačkih partnera koji nisu članovi OIC-a.

Kako bi se pomogla saradnja među ovim zemljama na polju nauke i tehnologije , osnovana je Islamska Fondacija za nauku, tehnologiju i razvoj (IFSTAD) sa sjedištem u Džeddi. Ova fondacija pokušava promovisati i pružiti podršku istraživanjima u nauci i tehnologiji kako bi se rješio problem muslimanskog svijeta, ali i pojačala veza islamske solidarnosti. IFSTAD je organizacija koja se bavi radnom snagom, društvenim pitanjima, stanovništvom, zdravljem i tehničkom saradnjom. Prioritet ove fondacije je osnivanje institucije za proučavanje, istraživanje i objavu islamskih vrijednosti u nauci i tehnologiji.

Opseg fondacije je: islamska teorija, filozofija i sistematizacija nauke i tehnologije, islamska sociologija i etika nauke i tehnologije, kreativnost naučnog istraživanja, islamska ekonomija nauke i tehnologije, islamska analiza i procjena naučnog i tehnološkog potencijala, islamska teorija i praksa u nauci i tehnologiji pravljenja politike i zakonodavstva na globalnom, regionalnom i nacionalnomnivou, islamska društvena analiza i procjena sadžaja i rezultata naučnih i tehnoloških planova i projekata itd.

Na osnovu ovog možemo zaključiti da IFSTAD planira ići van ekonomskog aspekta saradnje među OIC-ovim zemljama, planira se baviti pitanjima etike, vrijednosti i moralnosti. IFSTAD priprema i dogovara konsultacija za OIC-ovu zajednicu zemalja po pitanju naučnih i tehnoloških problema.[6]

IFSTAD ima program za razvoj muslimanske radne snage. Kroz razvoj stipendije namjerava:

  1. podržati talentovane studente da nastave sa naprednim istraživanjem bez finansijskih poteškoća[7],
  2. Razviti visoko razvijenu radnu snagu
  3. Pomoći razvoju nezavisnih istraživačkih mogućnosti
  4. Smanjiti odlazak radne snage u industrijski razvijene zemlje
  5. Pove'ati tehnologiju u muslimanske zemlje
  6. Promovisati više obrazovanje
  7. Promovisati saradnju među muslimanskim zemljama
  8. Pomoći muslimanskim zemljama da zadže i razvijaju svoj islamski identitet

 

IFSTAD-ovi programi imaju za cilj da zaustave odlazak visokoobrazovane populacije u Evropu SAD, koji se povećao poslije Drugog svjetskog rata kako bi se ispunili zahtjevi za radnom snagom. Ovo se događalo iz razloga što njihove zemlje nisu bile dovoljno razvijene da im osiguraju odgovarajuće poslove.

Problem ekonomske saradnje je jedan od glavnih faktora krize među muslimanskim zemljama. Uprkos svojim potencijalima OIC nije uspio da unaprijedi ekonomiju zemalja članica. OIC optužuje ekonomski razvijene zemlje za nedostatak političke volje kojom bi pomogle ekonomski rast zemljama u razvoju. Ono što je primjetno jeste da OIC-ovim zemljama nedostaje upravljačka vještina , iako imaju sve neophodne elemente za saradnju i ekonomski rast. Same zemlje članice nose glavnu odgovornost zbog teške ekonomske situacije u kojoj se nalaze, jer mnoge bogate zemlje više vole investirati u industrijalizovane zemlje zbog političke i ekonomske nestabilnosti u OIC-ovim zemljama.

Najjači faktor koji sprječava uspjeh OIC jeste sekularni koncept nacionalnog suvereniteta. Države članice ostaju jače nego njihova glavna organizacija zbog njihove predaje nacionalnom suverenitetu. Uprkos dominaciji nacionalnog identiteta mnogi muslimani nastavljaju da slijede tradicionalne ideje Ummeta i muslimanskog bratstva , tako je i OIC izražavao prednost ideji Ummeta kada bi usvajali rezolucije.

Ova politička institucija je imala malo utjecaja na postizanje saradnje među muslimanskim nacionalnim državama. U ovim zemljama jak savez je bio stvoren protiv evropskog kolonijalizma , ali u kreiranju ovog saveza sekularna nacionalnost i islamski Ummet su podjednako važnu ulogu odigrali. Nakon kreiranja nacionalnih država Ummet i nacionalizam nisu mogli kreirati jedinstvo, na osnovu toga jak osječaj individualizma dominira u muslimanskom društvu.

 

4. Saradnja među muslimanskim zemljama u političkim pitanjima

OIC je uspostavljen iz razloga kako bi podržavao prava nacionalna prava palestinskog naroda koja su im uskraćena od strane Izraela. Ova organizacija je pružila podršku Palestinsko oslobodilačkoj organizaciji (PLO), proglasili su da im je to dužnost koja im je stavljena od strane koncepta Ummeta[8]. Također pozvali su sve muslimane svijeta da ispune svoju dužnost islamskog bratstva. Ovdje se uviđa kontradiktornost OIC, gdje izražava svoju podršku i u ime islama i nacionalizma.

Dramatizacija palestinskog pitanja se odrazila i na stav prema dogovoru iz Camp Davida 1978., gdje se osuđuje stav Egipta. U drugoj rezoluciji OIC je odlučio da suspendira Egipat iz članstva Organizacije islamske saradnje i sve njene agencije i tijela sve do vremena kada se razlozi koji su doveli do suspenzije ne eliminišu.

 

Razlozi suspenzije:

– Egipat osim što je prekršio povelju OIC-a, prekršio je i povelju UN-a

– prekršio je sve rezolucije koje se tiču Jerusalema i Palestine.

 

Istaknuto je da ova rezolucija zabranjuje svim članovima OIC-a da pregovaraju sa Izraelom, ali i da prekinu sve diplomatske i ekonomske veze sa Egiptom. Većina država je podržala ove sankcije. Vremenom OIC je promjenila svoj stav po pitanju Egita. Na četvrtom samitu u Egiptu 1984. godine u Kazablanki OIC je nastojao da se suprotstavlja sporazumu, ali nije osuđivao Egipat za potpisivanje ovog sporazuma kako je rađeno ranije. U drugoj rezoluciji na ovoj konferenciji podignuta je suspenzija Egiptu za članstvo. [9] Ono što je paradoksalno jeste činjenica da kada je Egipat suspendiran da je odstupio od Povelje potpisavši sporazum sa Izraelom, a kada je ponovo primljen nije spomenuto ništa o njegovom odstupanju od povelje.

Većina zemalja članica OIC su ostajale ravnodušne prema borbi PLO protiv Izraela , čak i umomentu najodlučnijeg napada na PLO u vrijeme Izraelske invazije na Liban 1982.godine. [10]

Organizacija islamske saradnje je imala problema u rješavanju stvari koje su se odnosile na muslimane koji su u manjini u nekim zemljama koje nisu članice OIC. Iako muslimani iz ovih zemalja nisu imali nikakav status u strukturi OIC, ova organizacija je često pokazivala svoju brigu prema njima. Uputili su zahtjev zemljama u kojima su muslimani u manjini da poštuju te manjine, nihovu kulturu, vjeru i da im osiguraju prava u skladu sa UN-om. Uradili su i opsežnu studiju o muslimanskim manjinama i izrazili su svoju zabrinutost zbog neljudskog odnosa prema njima.

OIC je 1972.god u rezoluciji izrazio svoju zabrinutost zbog lošeg stanja muslimana koji žive na Filipinima i zatražili su od vlade Filipina da da garantuje sigurnost i prosperitet muslimanima koji su građani te zemlje. Posebno je naglašeno da vlada Filipina pronađe političko i mirno rješenje putem pregovora sa muslimanskim vođama, predstavnicima Moro Fronta za nacionalno oslobađanje (MNLF). Također su apelovali na vladu da zaustavi migraciju kršćana sa sjevera juga kojom se namjerava izmjeniti demografska struktura juga Filipina. Izaslanstvo OIC-e je uspjelo dovesti do pregovora između filipinske vlade i MNFL-a. Pregovori su rezultirali sporazumom objavljenim 22.12.1976.godine. Odlučeno je da će vlast iz Manile odobriti autonomiju 13 provincija sa muslimanskom većinom na jugu. Nakon kratkog vremena dvije strane su se ponovo posvađale. Rezolucije nisu usvojene bez raspravljanja. Najviše diskusije se vodilo oko toga da li OIC treba govoriti o unutrašnjim stvarima suverene zemlje.

 

5. OIC i kulturno jedinstvo savremenih muslimana

Od samog početka svog postojanja, OIC je izrazio odlučnost da promoviše muslimansku kulturu i civilizaciju. Kako bi ujedinili muslimanski Ummet, osnovano je nekoliko organa za podršku za unapređenje saradnje među muslimanskim zemljama. Među njima su: Organizacija za islamsko obrazvanje, nauku i kulturu (ISESCO), Istraživački centar za islamsku historiju, umjetnost i kulturu, Islamska fondacija za nauku tehnologiju i razvoj (IFSTAD), Međunarodna agencija za islamske vijesti (IINA), Organizacija prenosa putem medija islamskih država(ISBO).

 

5.1 Organizacija za islamsko obrazovanje, nauku i kulturu (ISESCO)

Ova organizacija je smještena u Rabatu. Najviše prioriteta daje se ovoj organizaciji. Cilj je da se ojača saradnja među državama članicama na polju obrazovnog, naučnog i kulturnog istraživanja i da islamsku kulturu učini osnovom obrazovnog programa zemalja članica. Želi da podstakne saradnju među zemljama članicama u naučnom istraživanju, da razvije primjenjene nauke i tehnologiju u okviru islamskih vrijednosti i ideala. Radeći sve ovo njihov je cilj da podstakne razumjevanje među narodima i da pomognu održavanju mira i sigurnosti u svijetu. ISESCO također ide ka tome da razvije svijest o ummet identitetu među muslimanima u zemljama koje nisu članice OIC-e.

 

5.2 Istraživački centar za islamsku historiju, umjetnost i kulturu

Ovaj centar je smješten u Istanbulu, kreiran je sa ciljem da se razvije svijest o ummet identitetu među muslimanima, a to će se postići uključivanjem islamske historije i tradicije u obrazovne sisteme. Ovo je interesantno zato što je poteklo iz sekularne Turske. Istanbulski centar je institucija gdje naučnici, historičari, pisci i umjetnici iz svih zemalja članica OIC mogu se baviti istraživanjem baštine bratskih naroda svih islamskih zemalja. Centar ima za cilj da kreira ambijent za blisku saradnju među historičarima i pioscima kako bi se stavila tačka na predrasude koje se šire o historiji, kulturi i umjetnosti muslimana.

 

Organizacija islamske saradnje predstavlja mađunarodnu organizaciju u kojoj se članstvo temelji na pripadnosti istoj vjeri. Glavni zadatak osnivanja ovakve organizacije je prmicanje islamskih interesa i saradnje. Kroz svoje organe, OIC nastoji da sprovede u djelo svoj glavni zadatak. Organizacija je utemeljena na povelji. Poveljom OIC-a se nastoje izmiriti ideali sa historijskom realnošću kojom su dominirali evropski sekularni principi. OIC tvrdi da želi oživjeti ideal ummeta iz islamske historije, ali se suočava sa realnošću u kojoj se nalazi muslimanski svijet koji je podijeljen na nacionalne države. Takav pokušaj odražava krizu muslimanskog društva danas u činjenici da je društvo prihvatilo dominaciju evropskih sekularnih ideja, ali nisu napustili svoj muslimanski identitet.

 

 

Napomene:

[1] OIC General Secretariat, „Declarations od the First Islamic Summit Conference“, OIC Declarations and Resolutions of Heads of States and Ministers of Forgein Affairs Conferences 1389-1401 h. (1969-1981), str. 18

[2]Declarations and Resolutions, str. 23

[3] Al-Ahsan Abdullah; 2004. „Ummet ili nacija“Libris Sarajevo str. 133

[4]Cvitković Ivan, 2010.; „Religije suvremenoga svijeta“; DES Sarajevo, str. 248.

[5]Na devetoj konferenciji ministara vanjskih poslova 1978.god zabilježeno je da večina zemalja članica ovisi o vanjskim izvorima kako bi zadovoljili potrebu za hranom. OIC je imala za cilj da organizuje sastanak ministara poljoprivrede kako bi se međusobno dogovorili o podsticanju proizvodnje hrane u nekim područjima koja su bogata obradivom površinom (npr. Sudan ima toliko obradive površine koja je potrebna da proizvode dovoljno hrane za prehranu stanovništva svih zemalja članica). Zbog malog odaziva zemalja sastanak u Maliju nije održan.

[6]93% naučnih konsultacia u muslimanskim zemljama su uradili stručnjaci iz industrijskih razvijenih nemuslimanskih zemalja. IFSTAD je sastavio listu konsultanata muslimana sa nihovim adresama i polem njihove specijalizacije.

[7]Za vrijeme akademske 1983-84 ponudili su 160 stipendija , 99 muslimanskim zajednicama u zemlje koje nisu članice OIC-a. Ovo govori da IFSTAD pored ekonoskih motiva, pokušava razviti nadnacionalnu svijest ummet identiteta.

[8]Kako bi pomogli Palestince u njihovoj borbi protiv Izraela , OIC je osnovao petnaestočlani Kuds Komitet, oformljen je Kuds fond koji podržava aktivnost džihada i psihološku mobilizaciju putem masovnih upotrebi medija.

[9]Naprimjer imamo argument marokanskog kralja koji kaže da ga je obavjestio predsjednik Mubarak da je ugovor koji je potpisao Sadat samo mrtvo slovo na papiru. Mubarak je tvrdio da je njegova zemlja uvijek poštovala povelje OIC-a i da zbog toga ne bi trebalo kriviti Egipat.

[10]PLO je bio opkoljen 88 dana u Bejrutu, a da mu niko nije pružio pomoć.

 

 

_____________________

1. Al-Ahsan Abdullah; 2004. „Ummet ili nacija“Libris

2. Cvitković Ivan, 2010.; „Religije suvremenoga svijeta“; DES Sarajevo

3. OIC General Secretariat, „Declarations od the First Islamic Summit Conference“, OIC Declarations and Resolutions of Heads of States and Ministers of Forgein Affairs Conferences 1389-1401 h. (1969-1981)

 

 

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *