Sanela Karišik

ODGAJAJMO HANUME!

Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

10299943_1502288706657387_5269096181522452564_n

U našoj vjeri, a i bošnjačkoj tradiciji žena je okarakterisana stubom porodice i društva, onom koja ima uzvišen zadatak rađanja i podizanja ummeta, i kojoj su, kao takvoj, date velike povlastice i prava. Majke odgajaju sultane, predsjednike, naučnike, direktore i  čestite radnike, kreativce, i dobre buduće supružnike.  Poseban akcent je uvijek stavljan na vaspitanje  ženske djece, zbog specifične životne uloge koju imaju i prefinjene ženske prirode. Muslimanke su oličenje stidnih, baršunastih bisera koje je milina gledati i slušati.

 

Ja sam prije neki dan, što me  i motiviralo da napišem ovaj tekst, sjedila s jednom muslimankom, majkom, i pričale o njenoj 11-ogodišnjoj djevojčici. Kaže: „Ma ona je posebna, babu voli naročito, uvijek je na njegovoj strani, a voli i sočno opsovati, pa hajd! Neki dan je došla iz škole, baci torbu i veli: ‘Ma j….. ti učiteljicu!’ Ja pitam: ‘Što? Šta je bilo?’ ‘Ma ništa, kaže, nego mi dojadila!’ – i mama joj se, sva ponosna, zacehne od smijeha. Starija djevojčica, vidno raskrućala u pubertetu, sjedi do nje u šortsu daleko iznad koljena, podigla jednu nogu na fotelju preko druge, i tako se fino ‘raskreljila’ naspram baba i amidže  koji sjede, slušaju i duhane. Eto tako mnogi danas vaspitavaju svoju djecu.

 

Imam utisak da su naša današnja djeca puštaju da rastu i vaspitavaju se onako ‘na divlje’, sama od sebe,  pa šta pokupe i odakle, manje je važno. Nama  je ionako sve što od njih dolazi simpatično, dok ne odrastu još malo pa postane tragično.

 

Musafir se uvijek dočekivao sa širokim bujrumom, vedrom čehrom, ma kakvo da je stanje u kući i ma u kakvom nas poslu dočekao. Danas se obavezno najavimo, što je lijep adet, ali rijetko kad čujemo ono – Hajde, bujrum, kod kuće smo!, a sve češće: Pa dobro…., ili: Bogati, nemoj danas, moram ovdje, ondje, planirala sam ići tamo, zvat ću te ja kad budem slobodna. – i to se obično desi….nikad.

 

Sve je češća pojava da i kad odemo kod rodbine, ugosti nas domaćica, majka, a kćerki koja u susjednoj sobi ‘visi na internetu’ mrsko je ući bar da poselami goste, a kamo li pomogne majci.

 

Bože, kako sam se poželjela naših divnih muminki, bošnjakinja, koje te svim srcem prigrle kad im dođeš, ne zaviruju u kesu da vide šta si im donio, nego se odmah, dok kahvu kuhaju, late šerpe da spreme ručak gostima, makar namirnice pozajmila kod komšinice!

 

Bože, kako sam se poželjela naših majki, stidnih, baršunastih bisera koje su svoje djevojčice od 3.godine vaspitavale i navikavale da djevojčice sjede opruženih nožica, sklopljenih koljena, da uvijek poselame goste i povuku se u svoju sobu, a ne da slušaju mahalske priče, da ne uzimaju posluženje ispred gostiju, i ne jure oko njih…

 

Bože, poželjela sam se divnih, mudrih, starih muslimanki, bošnjakinja, čije je savjete milina slušati, dok kapaju između preturenog zrna tespiha i dopiru do duše. Užasne me pomisao da ih je ostalo tako malo, a da je sve više naših prosijedih nana, kimono rukava, i kratkih suknji, za koju ti pola sahata treba da ustanoviš je li muslimanka ili ne, i koja će ti na dugo i naširoko, u detaljima prepričati sve što si sinoć propustila u Velikom Bratu, Farmi ili seriji.

 

Bože, poželjela sam čuti majku koja se ponosi time što joj je dijete napisalo pjesmu, samo sređuje svoju sobu, ukazuje poštovanje prema roditeljima, pomaže ukućanima, a ne onu koja se ponosi i nalazi vrijednost u sočnim psovkama svojih kćerki.

 

Skoro uvijek kada izađem iz džamije s mužem poslije džume-namaza, pričamo iznervirano o tome zašto naša ulema, naši i mladi i stariji intelektualci (ne svi, naravno, ali većina) svoje hutbe vrte kao kasetu, i uvijek oko istih tema – Džennet, Džehennem, Sudnji dan…. Zašto se tako rijetko bave odgojem, međuljudskim odnosima, problemima u braku, problemima s djecom i njihovim vaspitanjem u savremnom dobu, međusobnom uvažavanju i ljubavi, vrijednosti obrazovanja i napretka, kreativnosti, vrijednosti jedinstva i bratstva, držanja za jedno uže, afirmacijom pozitivnih ljudskih osobina i kritikom i osudom negativnih? Desetine hutbi bi se moglo ispričati samo o negativnom uticaju medija na odgoj! Desetine hutbi o svakom pojedinačnom aspektu odgoja porodice! Zar nismo pastiri? Znamo li gdje su nam stada uopće? O Džennetu i Džehennemu je sve ispričano. O Sudnjem danu, takodjer. Nije sišla nova objava s novim informacijama niti će. Bavimo se ovim – kako stići do Dženneta, kako se sačuvati Džehennema, kako ‘položiti’ na Sudnjem danu, kako se popraviti dok ima vremena za popravak. To je najbitnije, a ljepote Dženneta i strahote Džehennema će svakako vidjeti svi koji tamo odu. Zašto se bavimo najsitnijim detaljima vjere, a preskačemo krupne vjerske zadaće! Kako robovati Allahu, kako je Omer, r.a. primio islam i td….Pa dobro! Primio je šta ćemo sad? Da dovijeka prepričavamo kako je Omer došao na tobe, a da ne budemo mi Omeri svog vakta?! I to onaj Omer, primjer pravičnosti, merhameta, bogobojaznosti u postupcima ne samo na jeziku. Ne, nama je bitnije da znamo kakav je Omer bio prije, pa kako je ovo, pa ono, pa primio islam…Pa dobro, de! Toliko je „odbranjenih“ doktorata na neke smiješne teme o kojima su vec desetine knjiga napisane. I on se puše, doktor je, aman. Koliko tvoja porodica ima hajra od tebe, doktore? Koliko ummet ima hajra od tebe, doktore? Koliko si društvenih problema načeo ili riješio, doktore? Ili to „doktor“ služi samo da ga metneš kad se potpisuješ da možeš visočije da podigneš uši. „Otkrio“ čovjek toplu vodu pa ima razloga da se puše…. Imam utisak ponekad da tim ljudima kao da je stalo da te samo vrte u krug ko vola za uzde s nekim skoro nebitnim temama o kojima ti svakosedmično kljucaju ( je li u ovom mjesecu bolji ibadet nego u prošlom, vrijednost ovog mjeseca, vrijednost ove mubarek noći….e , aman, ako to ne naučimo napamet, propade Zemlja!) nego da pričaju o nemoralu u institucijama u kojima ni u snu ne bi smjelo da ga ima! O djeci koja se svakodnevno zlostavljaju i uništavaju, tuku i seksualno maltretiraju! O pripremi momaka i djevojaka na brak, o skoro iščezlom povjerenju, poštovanju i pomaganju roditelja, njegovanju rodbinskih veza, važnosti istinskog školovanja radi sticanja ZNANJA, a ne radi sticanja DIPLOME. Bavimo ovim DANAS, ne onim JUCE niti SUTRA. Danas!

 

Sara Sabri

 

 

 

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *