Anessa Džinić

Obrazovanje: sredstvo ili cilj??? (II dio)

Obrazovanje: sredstvo ili cilj??? (II dio)
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Čovjek je konopac razapet između životinje i nadčovjeka, ali sredina koju su ustanovili stari Grci važi još uvijek za jedan od relevantnih principa koji djeluju i danas u modernom svijetu. Vrijeme je da čovjek postavi sam sebi svrhu. A ta jeste da njegovo obrazovanje koristi drugima kao i njemu samom, ne iskorištavajući nikoga. Osnovna ljudska priroda identična je kod svake individue: ono što bi moglo razlikovati ljude jeste učenje i praksa koju oni čine na vlastitu inicijativu kroz njihove vlastite odluke. Obrazovanje je akt koji nam je dodijeljen kao savršen obrazac i oblik kreacije.

 

Obrazovanje ne treba da bude sredstvo idoelogije i cilj obrazovanja nije da proizvede glasača za vladajuću stranku niti da pridobije cijelu jednu generaciju za neke tradicionalne vrijednosti, nije zadaća obrazovanja da proizvede patriotu. Nego bi zadaća obrazovanja trebala da bude da ohrabri pojedinca da iskaže sve kvalitete koje u sebi nosi, da ostvari mogućnosti, da nauči da komunicira sa drugima, da jasno artikuliše misao, da svijetu pristupa analitički i kritički, da ne bude oportunista i konformista. Dakle, da bude jedan nezavisan, inteligentan, dostojanstven pojedinac, a onda kao takav sa drugim takvima da gradi neko novo društvo na tim temeljima. Nenad Veličković

 

U zavisnosti kada je rođen, u kojem mjestu, svakom su date prilike skladno okruženju u kojem odrasta. Svako ima potencijala, samo treba biti spreman na veliku žrtvu da bi se taj potencijal iskazao u punom sjaju. Nietzsche kaže da to što je svakome data prilika da nauči da piše i čita, pokvarit će naposljetku ne samo ono što se piše, već i ono što se misli. Koliko istine ima u tome, vidljivo je iz nekolicine primjera poznatih kroz historiju, počevši od Hitlera, Franciska Franka i Benita Musolinija. Neki čitaju i uče samo ono što njima odgovara i to njima samim koristi, a ne gledaju izvan okvira. Ali na drugoj strani je i mnoštvo primjera koji pozitivno svjedoče o jednakim prilikama. Govorimo o Konfučiju, Aristotelu, danas Fukuyami i Žižeku. Ponekad od samog čovjeka ovisi u koje svrhe će iskoristiti znanje koje je stekao, ali tu je uvijek društvo kao smjernica i putokaz ka dobrome.

 

Na jednoj strani postojana je želja za znanjem, dok na drugoj ujedno i želja za moći. Tako postoji velika mogućnost da se neznanje iskorijeni, jer je ljudska radoznalost jača od toga da se ostane u neznanju i da se bude izmanipuliran. Dijeleći znanje sa drugima, povećava se riznica vlastitoog znanja koje postaje nepresušno. Dok čovjek ne uloži ne može očekivati profit bilo koje vrste. Obrazovanje  nikada ne prati inteligencija, ali za to se treba potruditi i znati steći oboje. Visoka, ali ne i najviša inteligencija kombinirana sa najvećim stepenom ustrajnosti, doseći će veće savršenstvo od najvećeg stepena inteligencije sa nešto manje ustrajnosti.

 

Dok prije ljudi nisu znali za pojam plagijarizam, dok je to bila samo misaona imenica danas je to vrlo učestal pojam koji se izgovara čak više i od pozdrava. Šta znači uzeti tuđe znanje, znači da si spreman da preuzmeš i bilo šta drugo. Dokle je otišlo čovječanstvo i naučavanje njegovo. Kada se strah od neznanja istanjio postao je duhovan, duševan, postao je nauka!

Prema Konfučiju postojano je šest pravila koja prati i šest obmana: 1.Voljeti čovječanstvo, a ne voljeti učenje-to je obmana gluposti; 2.Voljeti mudrost, a ne voljeti učenje-to je obmana raskalašenosti; 3.Voljeti iskrenost, a ne voljeti učenje-to je obmana izvrdavanja; 4.Voljeti istinitost, a ne voljeti učenje-to je obmana netolerancije; 5.Voljeti hrabrost, a ne voljeti učenje-to je obmana konfuzije; 6.Voljeti odlučnost, a ne voljeti učenje-to je obmana nesmotrenosti;

 

bosnia.alrasub.com

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *