Hamida

Noam Chomsky: “SAD je vodeća teroristička država svijeta i ponosi se time”

Noam Chomsky: “SAD je vodeća teroristička država svijeta i ponosi se time”
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page
Biti prepoznat od strane mnogih kao najvažniji živući intelektualac ima određene beneficije, a iste naročito dolaze do izražaja ako se koriste usporedno s hrabrošću karaktera. Noam Chomsky s pravom danas nosi sve epitete koje mu se dodjeljuje.

Važnost njegovog intelektualnog rada nije samo u tome što je kao jedan čovjek u svojoj dugoj karijeri u prvi plan gurnuo više istine i činjenica nego što je to učinio bilo tko našeg doba, važnost uvelike leži i u tome što Chomsky nikada nije pristao na kompromise i prigodne interpretacije.

Kao takav ostao je vječni buntovnik spreman snažno, ali uvijek pažljivo i akademski, osuditi sve nepravde ovog svijeta. To je častan životni izbor s, nažalost, nepreglednim materijalom za prokazivanje. No, zbog svoje nepokolebljivosti i odbijanja konformizma nikada nije bio jedan od onih koji će biti bezrezervno slavljeni od jednih, a žestoko napadani od drugih.

Nemali broj puta je Chomsky “naljutio” svoje (ipak trajno vjerne) obožavatelje ističući neugodnu istinu svugdje i na svim stranama. Progledavanje kroz prste onima koje bi se moglo nazvati “manjim zlom” nikada nije bio njegov stil.

Anti-imperijalizam je svakako snažna i humana ideja koja pokreće otpor protiv ključnih izvora problema, no kao takva uvijek je potencijalno slijepa prema nedostacima vlastitog “kampa”. Chomsky je uvijek imao dovoljno snage reći što je pravično, a što nije, što je progresivno, a što pričama o progresu guši napredak na svim frontama.

Dakako, nema sumnje da je ponekad i u krivu, ali tko uopće može biti uvijek u pravu kada je riječ o toliko nestalnoj tematici kao što je globalna vanjska politika? Jedna pomalo prirodna tendencija razvrstavanja svijeta na “dobre i loše momke” gotovo se uvijek pokazala kao falična i pogrešna. To je uvijek bilo nešto na što je Chomsky pazio, a znajući koliku težinu njegove riječi imaju, razumljivo je da ih često bira s oprezom.

No, baš taj oprez kojeg Chomsky ponekad pokazuje birajući riječi, baš to čini njegov novi osvrt toliko radikalnim. Ovo ne bi bilo prvi put da slavni profesor SAD naziva “terorističkom državom”, no ovdje na tu tezu stavlja poseban naglasak. Nadalje, ovakva izjava nije izrečena da bi bila šokantna niti je ona rezultat nekakve ljutnje ili afekta, upravo suprotno, Noam Chomsky iza svojih riječi stoji i konkretnim primjerima će pojasniti da je riječ o valjanim argumentima.

Neki će i nakon ovog njegovog teksta, još jednom, konstatirati kako je Chomsky u suštini “anti-Zapadno” nastrojen – još jednom, pogrešno. Noam Chomsky, čiji je teorijski identitet uvijek bio sklon krajnjoj ljevici, ali onoj anarhističkoj, nikada nije bio mrzitelj niti Zapada niti Istoka. Štoviše, u brojnim navratima je s pravom istaknuo pozitivne aspekte do kojih je Zapad stigao u svom razvoju, a isti se nikako ne mogu zanemariti. Imperijalizam je nešto sasvim drugo, no današnji imperijalizam je nesumnjivo karakteristika moćnih sila Zapada, što ne znači da neće u nekoj budućnosti postati karakteristika moćnih sila Istoka.

U svom novom tekstu, koji je objavljen u ponedjeljak (3.11.2014.) na stranicama američkog online lista Truth-Out, Chomsky se osvrće na američki program naoružavanja militanata u Siriji te stvari često naziva pravim imenom. Svi znaju da Chomsky nikada nije bio, niti blizu, ljubitelj sirijskih vlasti i predsjednika Assada, ali ovaj njegov osvrt je ipak bio nužan, ovo je tema koju je Chomsky morao adresirati, pa makar možda i sam imao dileme što reći po svemu što se događa u Siriji.

Sasvim je očekivano da će svaki istinski ljevičar imati dileme o ratu u Siriji. Tema je izuzetno kompleksna i postaje sve kompliciranija kako vrijeme prolazi. Pojedini ljevičari su od prvog dana davali apsolutnu podršku za vlast u Damasku, drugi za pobunjenike. Nema većeg raskola na ideološkoj ljevici od rata u Siriji, a nije teško ni zamisliti zašto. Čak i najlojalniji pobornici vlasti u Damasku znaju da su se u proljeće 2011. u Siriji dešavale neke vrlo autentične stvari, jedan vrlo autentičan revolt nezadovoljstva. Oni to moraju priznati, ali ova druga strana – koja je s oduševljenjem čekala pad režima – također bi do sada već morala priznati da od inicijalne sirijske revolucije već jako dugo ne postoji apsolutno ništa.

Put od revolucije do kontrarevolucije u Siriji zbio se toliko brzo da su ga mnogi propustili, a drugi odbili prihvatiti. Revolucija je uništila sebe samu u trenutku kada je u pomoć pozvala dva najgora aktera: Zapadni imperijalizam s jedne strane i teroristički islamo-fašizam s druge strane. Kako god da se stvari okrenu nakon toga, štura je činjenica da je “režim” u Damasku ostao kao jedina karika koja se bori protiv jednih i drugih. Dakako, to ga ne čini revolucionarnim, ali ni brojni borci protiv fašizma u Europi sredinom prošlog stoljeća nisu nužno bili revolucionari, no svejedno ćemo ih pamtiti kao branitelje slobodnog svijeta.

Nekima je to zvučalo suviše pragmatično tada, a zvučati će im i danas. No, činjenice su ipak činjenice, svatko tko se potrudi bar malo pozornije pratiti situaciju u Siriji znati će tko se bori protiv koga i s kakvim uvjerenjima.

S kakvim se god ciljevima SAD uključio u rat protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, to ne znači da imamo pravo provoditi ekstremni povijesni revizionizam i zanijekati činjenicu da su se SAD, kao i Britanija, SSSR i drugi, borili na pravoj strani. Zašto bismo onda danas Siriji oduzimali tu titulu koja joj svakako pripada?

Vratimo se na tekst kojeg potpisuje Noam Chomsky, jer u njemu je rekao mnogo o ovoj temi, a naročito o ulozi SAD u aktualnom ratu u Siriji kao i o kontinuitetu jedne politike koja danas djeluje na temelju već isprobanih operacija. Chomsky se između ostalog prisjeća CIA-inih operacija u pojedinim zemljama, primjerice u Angoli, Nikaragvi i Kubi, te iste naziva “terorističkim operacijama” provedenima od strane SAD-a.

Ovo je srž teksta kojim se bavi Chomsky, jer ovo su teme koje se ne bi smjelo pustiti da ikada padnu u zaborav. Svijet mora znati što se desilo u Angoli, svijet mora znati kako je SAD još 1988. smatrao Nelsona Mandelu jednim od najvećih svjetskih terorista i svijet svakako mora znati da je SAD sve do samoga kraja podržavao rasistički aparthejd režim u Južnoj Africi. Isto vrijedi i za Kubu koja je desetljećima bila izložena američkim napadima koji se, kako i sam Chomsky tvrdi, teško mogu nazvati drugačijima nego “terorističkima”.

Ono što su prošli nekadašnji američki neprijatelji, sada prolazi Sirija, to je osnovna misao koju Chomsky ističe bez da je posebno naglašava. Pritom je iskoristio očito teške riječi, nazvavši SAD najvećom terorističkom državom na svijetu, ali puno toga što Chomsky ponavlja već desetljećima mnogima su i danas nepoznanice, a to je opasno za cijeli svijet.

Aktualnu krizu u Siriji jednostavno je nemoguće sagledati u potpunosti ako ne znamo ništa primjerice u američkim napadima na Kubu, ako ne znamo do koje mjere je SAD podržavao ratne zločince u Angoli, pa i priču kako je malena Kuba tada pokazala najveću hrabrost ovog svijeta kada je poslala svoje vojnike u Afriku da se bore (i u konačnici pobijede) protiv okupatora i imperijalističkih sluga. Chomsky shvaća da se današnji odgovori ne mogu pronaći bez jučerašnjih lekcija i to njegov pristup čini toliko važnim.

Prenosimo ovdje njegov tekst u cijelosti:

Noam Chomsky | Vodeća Teroristička Država

“‘Službeno je: SAD je vodeća teroristička država na svijetu i ponosi se time.’

To je trebao biti naslov za tekst objavljen u listu The New York Times 15. listopada, gdje je stavljen pristojniji naslov: “CIA-ina studija o tajnoj pomoći jača skepticizam oko pomaganja sirijskim pobunjenicima”.Članak izvještava o CIA-inom pregledu novijih američkih tajnih operacija s ciljem određivanja njihove učinkovitosti. Bijela kuća je zaključila kako su nažalost uspjesi toliko rijetki da će biti potrebno donekle dodatno razmotriti tu politiku.

U članku se citira predsjednik Barack Obama koji izjavljuje kako je tražio od CIA-e da napravi pregled s ciljem pronalaska slučajeva “financiranja i naoružavanja pobunjenika u zemlji gdje je to sve skupa zaista funkcioniralo. I nisu uspjeli pronaći puno”. Dakle, Obama ima određene rezerve prema nastavljanju s ovim naporima.

U prvom paragrafu članka citiraju se tri velika primjera ‘tajnih pomoći’: Angola, Nikaragva i Kuba. Zapravo, svaki od ova tri slučaja bile su velike terorističke operacije provedene od strane SAD-a.

Na Angolu je invaziju izvela Južna Afrika koja je, prema Washingtonu, branila sebe od jedne od “najgorih terorističkih skupina na svijetu” – Afričkog Nacionalnog Kongresa kojeg je predvodio Nelson Mandela. Bila je to 1988. godina.

U to vrijeme Reaganova administracija je bila gotovo sama u podupiranju aparthejd režima, čak su prekršili i sankcije Kongresa povećavši trgovinu sa svojim južnoafričkim saveznicima.

U isto vrijeme Washington se priključio Južnoj Africi u davanju ključne potpore Jonasu Savimbii i njegovoj terorističkoj skupini “Jedinstvena Vojska Angole”. Washington je nastavio to činiti i nakon što je Savimbi poražen u pomno praćenim slobodnim izborima, a Južna Afrika je povukla potporu. Savimbi je bio “monstrum čija je žudnja za moći dovela strašnu jad njegovom narodu”, prema riječima tadašnjeg britanskog ambasadora u Angoli, Marracka Gouldinga.

Posljedice su bile strašne. UN istraga iz 1989. zaključuje kako su južnoafrički napadi rezultirali smrću 1,5 milijuna ljudi u susjednim državama, da ni ne spominjemo što se događalo unutar same Južne Afrike. Kubanske snage su u konačnici porazile južnoafričkog agresora i natjerale ih da se povuku iz ilegalno okupirane Namibije. SAD su na kraju jedini nastavili podupirati monstruma Savimbija.

U Kubi, nakon propale invazije u Zaljevu Svinja 1961., predsjednik John F. Kennedy pokrenuo je ubojitu i destruktivnu kampanju s ciljem dovlačenja “najvećih terora svijeta” u Kubu – prema riječima Kennedyevog bliskog saveznika, povjesničara Arthura Schlesingera, u njegovoj poluslužbenoj biografiji Roberta Kennedya, kojem je data odgovornost za teroristički rat.

Zločini protiv Kube su bili strašni. Plan je bio da terorizam kulminira ustankom u listopadu 1962. kako bi nakon toga uslijedila američka invazija. Do danas akademici shvaćaju kako je ovo bio razlog zbog kojeg je tadašnji sovjetski premijer Nikita Hruščov postavio nuklearne rakete na Kubu, inicirajući krizu koja je bila blizu izbijanja nuklearnog rata. Američki ministar obrane, Robert McNamara, kasnije je priznao da bi on, da je bio kubanski lider, “očekivao američku invaziju”.

Američki teroristički napadi na Kubu nastavili su se još preko 30 godina. Cijena za Kubance je bila oštra. Priče žrtava, koje su se vrlo rijetko čule u SAD-u, detaljno su dokumentirane po prvi puta u studiji kanadskog akademika Keitha Bolendera u knjizi iz 2010. pod naslovom: “Glasovi s druge strane: usmena povijest terorizma protiv Kube”.

Žrtve dugog terorističkog rata povećane su strašnim embargom, koji je i dan danas na snazi unatoč protivljenju cijelog svijeta. 28. listopada ove godine UN je, po 23. put u nizu, podržao “nužnost prekida ekonomske, komercijalne i financijske blokade Kube nametnute od strane SAD-a”. UN Generalna Skupština glasala je 188 prema 2, samo SAD i Izrael su bili protiv, dok su tri pacifička otoka zavisna od SAD-a bila suzdržana.

Danas postoji određena opozicija embargu u nekim visokim mjestima u SAD-u, izvještava ABC News, jer “više nije potreban” (citirajući knjigu Hillary Clinton “Teške Odluke”). Francuski akademik, Salim Lamrani, detaljno je opisao gorku cijenu embarga prema Kubi u svojoj knjizi iz 2013. pod naslovom “Ekonomski Rat protiv Kube”.

Nikaragvu gotovo da ne treba ni spominjati. Teroristički rat vođen od strane američkog predsjednika Ronalda Reagana osuđen je od strane Svjetskog Suda te je SAD-u naređeno da “prekine nezakonitu uporabu sile” te plati znatne reparacije.

Washington je na to odgovorio eskalacijom rata i stavljanjem veta na UN rezoluciju Vijeća Sigurnosti iz 1986. u kojoj se poziva sve strane – dakle SAD – da se pridržavaju međunarodnog prava.

Još jedan primjer terorizma biti će obilježen 16. studenoga kada se obilježava 25. obljetnica atentata na šestoricu jezuitskih svećenika u San Salvadoru od strane terorističke jedinice salvadorske vojske, naoružane i trenirane od strane SAD-a. Po naredbi visokog vojnog zapovjedništva, vojnici su provalili u jezuitsko sveučilište kako bi ubili svećenike i sve svjedoke – uključujući i čistačicu i njenu kćer.

Ovim događajem kuliminirali su američki teroristički ratovi u Centralnoj Americi 80-ih godina mada se posljedice i danas vide kada novine pišu o “ilegalnim imigrantima” koji dolaze dobrim dijelom i zbog tog pokolja, a iz SAD-a ih se deportira da pokušaju preživiti u ruševinama svojih zemalja.

Washington se također promaknuo u svjetskog šampiona u stvaranju terorizma. Bivši CIA-in analitičar, Paul Pillar, upozorava na “gnjev koji se stvara američkim napadima u Siriji” te kako bi zbog toga terorističke skupine Al-Nusra Front i ISIL mogle “popraviti svoje odnose narušene prošle godine s ciljem zajedničke borbe protiv američke intervencije prikazujući istu kao rat protiv Islama”.

To je do sada već prepoznatljiva posljedica američkih operacija koje su pomogle u širenju džihadističkog ekstremizma iz jednog kuta Afganistana na jedan velik dio svijeta.

Najstrašnija manifestacija ovog ekstremizma je trenutačno ISIL koji je uspostavio svoj zločinački kalifat na velikom prostoru Iraka i Sirije.

“Smatram da je SAD jedan od glavnih stvoritelja ove organizacije”, rekao je bivši CIA-in analitičar Graham Fuller, istaknuti komentator o ovoj regiji. “SAD nisu planirali stvoriti ISIL, ali njihove destruktivne intervencije na Bliskom Istoku i Rat u Iraku bili su glavni uzroci rađanja ISIL-a”, navodi.

Na sve ovo mogli bismo dodati i najveću svjetsku terorističku kampanju: Obamin globalni projekt ubijanja ‘terorista’. O ‘stvaranju gnjeva’ koji proizlazi iz uporabe dronova i napada specijalnih snaga do sad bismo trebali znati i više nego dovoljno da podrobnije to komentiramo.

izvor(i): truth-out.org

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *