Azra Kahriman

Lobiranje kao umjetnost ubjeđivanja

Lobiranje kao umjetnost ubjeđivanja
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Lobiranje predstavlja zastupanje interesa, odnosno pokušaj utjecanja na donositelje odluka, kako bi se oni ponašali onako kako to odgovara „suprotnoj strani.“ Lobiranjem ostvarujemo ciljeve i ukoliko se donositelji odluka ne slažu sa njima, procesom lobiranja, kao vidom zagovaranja utječemo na njih kako bi oni postupali shodno našem nahođenju. To je aktivnost usmjerena u cilju utjecanja na državne organe. Postoje dvije vrste lobiranja, izravno i neziravno. Lobiranje da bi bilo što uspješnije, zahtijeva što sposobnije lobiste.

 

Zastupanje sopstvenih interesa je u cilju svake individue. Ostvarivanje određenih interesa je ono čemu svi mi težimo. Lobiranje podrazumijeva utjecanje na osobe koje su na vlasti. Lobiranje potječe od riječi „lobby“ što predstavlja veliku prostoriju koja je otvorena za javnost. „Lobiranje je komunikacijska aktivnost koja uključuje kontakte sa vladinim zvaničnicima. Lobiranje je proces kojim se utječe na razne oblike politike. To je oblast visoke senzibilnosti protkana informativnim i persuazivnim komunikacijama.“ [1] Bitan elemenat lobiranja su vladini zvaničnici, odnosno ljudi na raznim položajima u politici, sa kojima lobisti ostvaruju komunikaciju.

 

„Prema M. Clemanu lobiranje je koktel gdje se utjecaj obavlja na raskrižju različitih političkih i disciplina, i to među poslovnim ljudima, izabranim političarima, tehnološkim strukturama, udruženjima.“ [2] Prilikom realizacije lobističkih projekata bitno je analizirati interesne grupe, proučiti zakonodavstva, kao i pratiti političke događaje. Lobiranje predstavlja problematiku u političkom procesu.

 

Lobiranje možemo okarakterisati kao umjetnost ubjeđivanja, i kao takvo podrazumijeva niz akcija koje imaju za cilj izvršiti utjecaj na donositelja odlike. Za lobiranje je bitno postojanje interesne grupe koja pokušava da utječe na donošenje odluka. Kao cilj lobiranja možemo uzeti dugoročni rezultat koji želimo postići, da bi lobirali prethodno moramo znati u kakvom se okruženju nalazimo, odnosno da znamo kakva je naša pozicija i čemu težimo. Lobisti odlučuju o strategiji svoje komunikacije u procesu lobiranja.

 

lob2

Šta rade lobisti?

Temelj dobrog lobiranja, odnosno dobrog lobiste je da prethodno istraži javno mnijenje/organizaciju i sl. i shodno tome planira svoje aktivnosti. Lobisti trebaju poznavati strane jezike i biti vrsni komunikatori. Moraju razumjeti proces/proceduru donošenja zakona, i poznavati funkcionisanje državnog aparata.

 

„Pet je osnovnih područja u kojima pomoć lobista može biti neprocjenjiva za organizaciju:

1. uspostavljanje koalicija,

2. vršenje istraživanja i pripremanja izvješča,

3. ostvarivanje kontakata sa utjecajnim ljudima,

4. pripremanje svjedoka i govornika,

5. fokusiranje na debate.“[3]

 

 

Vrste lobiranja

Postoje dvije vrste lobiranja: izravno (koje podrazumijeva poziv na akciju povodom određenog zakona ili nekog propisa) i neizravno (podrazumijeva upotrebu raznih alata odnosa s javnošću sa svrhom politizacije određenog pitanja). Izravno je usmjereno na obične ljude.

 

„Danas možemo prepozanti nekoliko oblika izravog lobiranja:

1. osobni razgovori (Briefing) s političkim dužnosnicima, njihovm suradnicima i savjetnicima,

2. planiranje i sastavljanje parlamentarnih instrumenata (izrada prijedloga),

3. predformuliranje zakonske materije,

4. izrada pozicijskih stajališta i materijala, koji se koriste kao temelj za donošenje političkih odluka,

5. izrada političkih govora ili predavanja za političke dužnosnike,

6. dostavaljanje dokumentacije (elaboristi, istraživanja mnijenja, pravna stajališta),

7. sudjelovanje u političkoj agendi (dnevnom redu).“[4]

 

 

 

Lobiranje v.s. odnosi s javnošću

„Britanski Institut za odnose s javnošću (PR) definirao je odnose s javnošću kao svjesnu, planiranu i održivu aktivnost kojom se uspostavlja i održava međusobno razumijevanje između organizacije i njene javnosti.“[5] Odnosi s javnošću podrazumijevaju aktivnost koja se vrši s ciljem da se uspostavi određeni vid komunikacije korporacije/organizacije sa javnošću.

 

„A. Davis (2003, 44-46) vezu između lobiranja i odnosa s javnošću vidi u komunikaciji, kao i činjenicu da lobisti veći dio svojih napora usmejravaju na odnose s medijima kako bi osigurali da se problem pojavi na stolu političara i državnih službenika.“[6] Lobiranje predstavlja jedan od zadataka koji se postavljaju u sklopu odnosa s javnošću.

 

Metode lobiranja

U e-knjizi, PR blog, Zoran Tomić navodi da postoje dvije osnovne metode lobiranja. To su: lobiranje „oči u oči“ i pismeno lobiranje.

Lobiranje „oči u oči“ češće podrazumijeva susretanje sa zvaničnicima na njihovom terenu i pod njihovim uslovima, što može predstavljati problem. Pismeno lobiranje podrazumijeva kratka obavještenja, pisma i izvještaje kao instrumente zagovaranja.

 

 

 

__________________________

[1] Brkić Nenad, „Upravljanje marketing komuniciranjem“ Sarajevo, „Štamparija Fojnica“ d.o.o. Fojnica, str. 385

[2] Tomić Zoran, 2008, „Odnosi s javnošću“, Sarajevo, Synopsis, Zagreb, str. 78

[3]PR blog, www.zorantomic.net, (e-knjiga) 1. jula 2014. (pristup ostvaren), str. 41

[4] PR blog, www.zorantomic.net, (e-knjiga) 1. jula 2014. (pristup ostvaren), str. 40

[5] Tomić Zoran, 2008, „Odnosi s javnošću“, Sarajevo, Synopsis, Zagreb, str. 47

[6] Tomić Zoran, 2008, „Odnosi s javnošću“, Sarajevo, Synopsis, Zagreb, str. 77

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *