Hamida

Je li samoubistvo presuda za ratne zločine američkih veterana?

Je li samoubistvo presuda za ratne zločine američkih veterana?
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Statistike o samoubistvima bivših vojnika širom svijeta žestoko potresaju javnost. S najvećim izazovom suočava se SAD, zemlja u kojoj svakih 65 minuta jedan ratni veteran sebi oduzme život. Novo vrijeme donosi analizu ovog problema, s osvrtom na samoubistva veterana u SAD-u

Neimenovani američki vojnik prije nekoliko dana usmrtio je tri a ranio šesnaest kolega u vojnoj bazi Fort Hood u Teksasu. Nakon ubijanja i ranjavanja vojnik je izvršio samoubistvo. Ovaj čin samo je jedna od teških posljedica s kojima se suočavaju Sjedinjene Američke Države po povratku njihovih vojnika iz rata. Spomenuti vojnik u ratu je proveo samo četiri mjeseca. Ovakvi i slični primjeri skončavanja ratnih veterana vidljivi su širom svijeta. Američka vojska, kao jedna od najbrojnijih i najčešće prisutnih na svjetskim ratištima, činom samoubistva gubi najviše svojih (bivših) vojnika. Visokoj stopi samoubistava doprinosi činjenica da ratna psihoza po povratku s ratišta jenjava, a vojnici se potom moraju suočiti s teškom istinom. Suočavanje s istinom ratne veterane nerijetko vodi u smrt.

Savjest vojnika nakon rata

Šta je, zapravo, problematično kod ove skupine i na koji način funkcionira svijest vojnika po povratku s ratišta, za Novo vrijeme pojašnjava doc. dr. Zemir Sinanović, ekspert iz ove oblasti i profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici.

“Nauka kaže da stresogeni faktori mijenjaju strukturu čovjeka. Nijedan čovjek, učesnik rata, po povratku s ratišta ne zadržava svoju strukturu ličnosti. Kad ubijete čovjeka u samoodbrani, kad, dakle, niste krivi, nauka i tad kaže da se vaša struktura ličnosti trajno mijenja. Čak i kad ubijete u samoodbrani! Međutim, ako ste agresor, situacija je mnogo gora. Dešava se da vojnik u ratu ubija, siluje, pali, a da kad dođe kući nakon završene misije, svodi, kako ja to kažem, ‘životnu fakturu’. Oni, kada dođu u četiri zida, misle o tome na kojem su ratištu bili, koliko ljudi su ubili, koliko su silovali, zapalili itd. Nakon što podvuku liniju shvate da je sve apsolutno negativno. Onda sami za sebe ustvrde da zaslužuju smrtnu kaznu. Primjer možemo uzeti iz nama najbliže Srebrenice. Proučavao sam ljude koji su ubijali tamo. Razgovarao sam s njima. Oni čuju zvukove, krikove žrtava, žrtve ih prizivaju, a oni koji su, naprimjer, palili džamije čuju ezane itd.”, pojašnjava Sinanović.

Najskuplja i najpogubnija vojska

Jedna od najvećih svjetskih vojnih sila za svoje potrebe godišnje potroši blizu šest stotina milijardi američkih dolara. Godišnje se na prekogranične operacije troši oko 90 milijardi dolara. U svjetskim okvirima, Sjedinjene Američke Države čine oko 39 posto ukupne svjetske vojne potrošnje. Američki građani već decenijama negoduju zbog ogromne potrošnje koju američka vojna hobotnica ima na godišnjem planu. Ipak, godišnja ulaganja izražena u milijardama omogućila su američkoj vojsci najsofisticiraniju opremu, velik broj operativaca te modernu i funkcionalnu vojnu strukturu. Iako su u opticaju milijarde, američki vojnici, barem oni nižerangirani, prema kritikama javnosti, nisu plaćeni sukladno rizicima koje preuzimaju. Velik dio novca troši se na kupovinu nove vojne opreme, na održavanje postojeće, te na ne tako visoke plaće američkih vojnika.

Nažalost, svi ovi faktori nisu utjecali na smanjenje stope samoubistava ratnih veterana u ovoj zemlji. Tragom toga, najpopularniji svjetski mediji prenijeli su tragičnu priču o mladiću Wiliamu Basbeeu koji nije mogao sprati krv s ruku. Bio je američki vojnik. Traume koje je rat ostavio na njega manifestirale su se putem krvi na njegovim rukama koju niko osim njega nije vidio. Williamova majka šokirala je američku i svjetsku javnost svojom ispovješću o ponašanju njenog sina nakon povratka s ratišta. Ona je izjavila da je William sve vrijeme pokušavao sprati krv s ruku iako na rukama nije bilo krvi. Kao i stotine njegovih kolega, William se ubio. On je 20. marta 2012. godine bio jedan od 22 američka ratna veterana koji su se, prema statističkim podacima, ubili tog dana. Na dan smrti William je imao samo 23 godine. Statistika je danas, nažalost, ista, možda čak i gora. Zvuči nevjerovatno, ali prosječno čak 22 života američkih ratnih veterana bivaju ugašeni svaki dan. Svakih 65 minuta jedan veteran izvrši samoubistvo.

Više vojnika umire u miru nego u ratu

Godina 2012. bila je prekretnica za opću mobilizaciju psihologa u ovoj zemlji. Ove godine u Sjedinjenim Američkim Državama više vojnika izvršilo je samoubistvo nego što ih je poginulo na ratištima. Ubilo se 177 vojnika. Na ratištima je stradalo 176 vojnika. Pojednostavljeno, više američkih vojnika stradalo je od “svoje ruke” nego od ruke neprijatelja. Izvjesno je da će se ovakav trend nastaviti i u budućnosti. Tu tvrdnju posebno opravdava činjenica da se akumulacija sociorizičnih faktora otprilike može očekivati tek dvije decenije nakon rata, što nam potvrđuje i profesor Sinanović.

“Moja je procjena da su ove stope samoubistava male. Akumulacija negativnih faktora može trajati i dvadeset godina. Tek za pet ili deset godina očekujem nagli skok samoubistava. Dakle, negativni faktori još se akumuliraju. Ti ljudi, veterani, i u Americi, ali i bilo gdje u svijetu, sada se izoliraju, ostaju bez porodica, društvo i institucije ih odbacuju. Akumulacija negativnih faktora o kojoj govorimo od ovakvih ljudi pravi, kako sam to definirao terminom, ‘hodajuće bombe’. Dakle, njima je dovoljno da dođu na kiosk kupiti novine, da prodavačica kaže da tih novina nema i da zbog toga počine samoubistvo. Kap koja prelije čašu može biti tako mala, ali je iza toga nešto mnogo složenije”, pojašnjava Sinanović.

Šta se dešava s vojnicima nakon rata?

Ratne veterane po povratku u zemlju čekaju godine neizvjesnosti, prilagođavanja, “pranja krvi s ruku”. Ova kategorija zahvaćena je izuzetno visokim nivoom nezaposlenosti. Teške psihološke posljedice često bivaju uzrokom neprihvatanja ovog dijela populacije od poslovnih subjekata. Zbog pozicije u kojoj jesu, veterani se nerijetko suočavaju s gubitkom porodica, izolacijom i napuštenošću. Nažalost, više od polovine tih veterana skonča samoubistvima. Pravo je pitanje kako je moguće da država koja na vojsku godišnje troši 554 milijarde dolara izdvaja samo 600 miliona dolara na liječenje ratnih veterana.

Ipak, problem nadležnima predstavlja i podatak da tek 40 posto ratnih veterana odluči potražiti pomoć. Velik broj njih presude sami sebi prije nego potraže pomoć. Posebno su kritične grupe veterana koji se vraćaju iz ratova u Afganistanu i Iraku. Oni su, naime, najmanje za 30 posto spremniji na samoubistvo od veterana koji su služili u drugim zemljama. Od 1999. do 2009. godine se, prema statistikama Departmenta za ratne veterane pri Vladi SAD-a, ubilo više od 400.000 ratnih veterana.

Liječenje je moguće

Liječenje ratnih veterana od posttraumatskog stresnog poremećaja ipak je moguće. No, s obzirom na to da je to “nevidljiv” problem, većina država se ne odlučuje na velika ulaganja u liječenje ovakvih slučajeva. Čak su i Sjedinjene Američke Države prilično škrte u ovom kontekstu. U odnosu na broj vojnika, odnosno veterana, ulaže se vrlo malo.

“Ovakve ljude moguće je liječiti. No, pitanje je želi li se to. Za liječenje je neophodno učestvovanje onih koji su pogođeni posljedicama. Tri koraka moraju se poduzeti da bi liječenje bilo uspješno. Prvo je istinsko priznanje i pokajanje pred Bogom za ono što su učinili. To se radi bez obzira na religiju kojoj je ratni veteran naklonjen. Drugo je istinsko i iskreno priznanje pred institucijama, sudovima. Treće je priznanje pred žrtvama”, tvrdi Sinanović te dodaje: “Ne postoje oni koji su bili u ratu a da nemaju neke posljedice. To je prirodna reakcija organizma. Međutim, reakcija ovisi o tome jeste li u ratu bili na strani agresora, ili na strani onih koji su branili državu. Ako ste bili agresor, obim i jačina stresa je veća. Samoubistva veterana potvrda su da ljudi čine nepravdu, a nepravda akumulira nezadovoljstvo. Samoubistvo je, za njih, presuda za ratne zločine.”

IZVOR: NOVOVRIJEME.BA

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *