Sanida Gogić

Ispovijesti jednog sociopate

Ispovijesti jednog sociopate
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Ona je uspješan profesor prava i učitelj u nedjeljnoj školi, sa mnoštvom porodice i prijatelja. Ali, njena društvenost koncentrisana je na to kako manipulisati i nadmudriti sve te ljude. Dobrodošli u svet nemilosrdnih, proračunatih, šarmantnih i grandioznih. Dobrodošli u svijet sociopatije.

“Nikada nisam nikoga ubila, ali sam to svakako željela. Možda sam poremećena, ali nisam luda. U svijetu koji je turoban i prepun prosječnosti, ljudi bivaju privučeni mojom posebnošću kao moljci plamenom. Ovo je moja priča.

Jednom dok sam bila u posjeti Vašingtonu, vozila sam se liftom koji je bio zatvoren zbog održavanja i radnik u metrou je pokušao da učini da se posramim.

On: “Zar niste videli žuti znak?”

Ja: “Žuti znak?”

On: “Upravo sam ga stavio tamo, a vi ste trebali da ga zaobiđete.

Ja: Šutim, bezizražajnog lica

On: “To je nezakonit ulaz! Ne smije se nezakonito ulaziti, lift je bio zatvoren, vi ste prekrišili zakon!”

Ja: U tišini zurim u njega.

On: Vidljivo zbunjen nedostatkom moje reakcije. “Pa, sljedeći put, nema nezakonitog ulaza, dobro?”

Nije bilo dobro. U objašnjavanju svojih groznih djela, ljudi često kažu da su “samo pukli”. Znam taj osjećaj. Stajala sam tamo na trenutak i dopuštala svom bjesu da stigne do dijela mog mozga koji je zadužen za donošenje odluka i iznenada sam se osjetila ispunjenom osjećajem mirnoće. Trepnula sam i namestila vilicu. Počela sam da ga pratim. Adrenalin je nagrnuo; u ustima sam osjećala ukus metala. Borila sam se da održim periferni vid u fokusu, hipersvesna svega oko sebe, pokušavajući da predvidim kretanje mase. Nadala sam se da će on odšetati u prazan hodnik gdje ću ga pronaći samog. Osjećam se tako samopouzdano, tako fokusirano ka jednoj jedinoj stvari koju imam da uradim. Slika je bila jasna u mom umu: moje ruke oko njegovog vrata, moji palčevi koji se zabijaju u njegovo grlo, njegov život koji curi pod mojom neumoljivom silom. Kako se to čini ispravnim. Ali znam da me je obuzela megalomanska fantazija. Na kraju, nije bilo ni važno – nestao je iz mog vidokruga.

Ja sam sociopat

Za mene je kajanje nepoznanica. Imam sklonost ka obmanjivanju. Uglavnom sam pošteđena vezujućih i iracionalnih emocija. Ja sam lukava i puna takta, inteligentna i samopouzdana, ali se isto tako borim sa time da reagujem prikladno zbunjujućim i dramatičnim društvenim signalima drugih ljudi.

Nisam žrtva zlostavljanja u djetinjstvu i nisam ubica niti kriminalac. Nikada se nisam našla iza zatvorskih zidina; preferiram da moji zidovi budu prekriveni bršljanom. Ja sam ostvareni advokat i profesor prava, vrlo poštovan mladi akademski građanin koji redovno piše za pravničke časopise i razvija pravne teorije. 10% svojih primanja doniram u dobrotvorne svrhe, a radim i u nedeljnoj školi Mormonske crkve. Imam uzak krug porodice i prijatelja koje volim i koji vole mene. Da li to zvuči kao tvoj opis? Najnovije procene kažu da je jedan od 25 ljudi sociopata. Ali, ti nisi serijski ubica i nikad nisi bio/bila u zatvoru? Većina nas nije. Samo 20% muških i ženskih zatvorenika su sociopate, iako smo mi vjerovatno odgovorni za oko polovinu počinjenih ozbiljnih zločina. Većina sociopata nije zatvorena. Zapravo, ogromna većina sociopata živi slobodno i anonimno, sa svojim poslovima, brakovima, djecom. Mi smo čitava armija ljudi i vrlo smo raznovrsni.

Svidjela bih ti se kada bi me upoznao/la. Imam ljubazan osmijeh koji je uobičajen među likovima u televizijskim serijama i rijedak u stvarnom životu, savršen sa blistavim zubima i sposoban da izrazi ljubazan poziv. Ja sam od onih pratilja koje biste voljeli da povedete na vjenčanje svojih bivših – zabavna, uzbudljiva, savršena pratnja. I taman sam toliko uspješna da bi tvoji roditelji bili oduševljeni kada bi me doveo kući.

Možda je najuočljiviji aspekt mog samopouzdanja zapravo način na koji održavam kontakt očima. Neki ljudi to nazivaju “predatorskim buljenjem”. Sociopate nemaju problem sa uspostavljanjem neprekidnog kontakta očima. Naša nemogućnost da ljubazno odvratimo pogled percipira se kao agresivna ili zavodljiva. Mogu ljude da izbacim iz takta, ali na uzbudljiv način koji je nalik na onaj nespokojni osjećaj zaljubljenosti. Da li nekada uhvatite sebe kako koristite šarm i samopozdanje kako biste naveli ljude da rade stvari koje inače ne bi radili? Neki to zovu manipulacijom, ali meni se dopada da mislim da prosto koristim ono što mi je Bog dao.

Haotični uslovi života

Bila sam bistro dijete, ali nisam mogla ni na koji način da se povežem sa drugim ljudima osim da ih zabavljam, što je zapravo za mene bio samo još jedan način da učinim da se ponašaju onako kako ja želim. Nisam željela da me dodiruju i odbijala sam bliskost. Jedini fizički kontakt za koji sam znala podrazumjevao je nasilje. Otac mog prijatelja iz srednje škole morao je da me skloni sa njegove kćerke i zamoli me da prestanem da je tučem. Ona je bila niska i sitna, za karakterističnim smijehom… kao da je tražila da je tučemo. Nisam imala osjećaj da činim nešto loše. Nije mi ni palo na pamet da bih mogla da je povrijedim ili da se to njoj možda ne bi svidjelo.

Bila sam srednje dijete u porodici sa nasilnim ocem i ravnodušnom, ponekad histeričnom majkom. Prezirala sam svog oca. On je bio izuzetno nepodoban roditelj, a često nam u kući nije bilo struje jer mjesecima ne bismo plaćali račun. On je trošio hiljade dolara na skupe hobije, dok bismo mi za ručak donosili narandže koje su rasle u dvorištu škole. Prvi san koji sam imala iznova i iznova je kako ga ubijam svojim golim rukama. Bilo je nečeg uzbudljivog u nasilnosti tog čina, udarati vratima u njegovu glavu nekoliko puta, sve se više smijati tome kako nepomično pada na pod.

Nije mi bio problem da se svađam sa njim. Nisam lako odustajala od naših sukobljavanja. Jednom, u mojim ranim tinejdžerskim godinama, posvađali smo se oko značenja filma koji smo upravo pogledali. Rekla sam mu: “Vjeruj u šta hoćeš” i otišla. Otrčala sam u kupatilo na vrhu stepenica, zalupivši i zaključavši vrata. Znala sam da je mrzio taj izraz (majka ga je ranije vrlo često koristila) i da će moje ponavljanje za njega značiti podsjećanje na još jednu generaciju žena u njegovog kući koja odbija da ga poštuje i umjesto toga mu se ruga. Takođe sam znala da mrzi zaključavanje vrata. Znala sam da će ga ove stvari uznemiriti, a to je bilo baš ono što sam htjela.

“Otvaraj! Otvaraj!” Probio je rupu na vratima i mogla sam da vidim da mu je ruka krvava i otečena. Nije me bilo briga za njegovu ruku, ali mi nije bilo ni drago što je povrijeđen, zato što sam znala da će mu to pružiti toliko zadovoljstvo da će skroz zaboraviti na bol i povredu. On je nastavio da proširuje rupu dok nije bila dovoljno velika da kroz nju provuče glavu; smijao se tako široko da sam mu vidjela sve zube.

Moji roditelji ignorisali su moje očigledne i čudne pokušaje manipulacije, obmane i nagovaranja drugih. Oni su odbijali da primjete da sam se sa svojim poznanicima iz djetinjstva družila bez pravog drugarstva i bliskosti, da ih nikada nisam posmatrala kao nešto više od stvari koje se kreću. Stalno sam lagala. Takođe, krala sam stvari, ali sam mnogo češće varala djecu kako bi mi ih ona sama davala. Ljude u svom životu zamišljala sam kao robote koji bi se gasili onda kada ja ne bih bila u kontaktu sa njima. Ušunjavala bih se u kuće drugih ljudi i njihove stvari stavljala na druga mjesta. Slamala bih stvari, palila ih i povrjeđivala ljude.

Ulagala bih minimum napora kako bi drugi ljudi procijenili da imam dobre namjere, pa bih tako dobijala sve što bih htjela: hranu, onda kada bi porodične zalihe bile iscrpljene, prevoz kući ili na razna druga mjesta kada bi moji roditelji negdje nestali, pozivnice na partije i, najviše od svega, strah koji sam ulivala u druge. Znala sam da sam ja ta koja ima moć.

Agresija, preuzimanje rizika i nedostatak brige za sopstvenu dobrobit, kao i za dobrobit drugih glavne su odlike sociopatije. Kada sam imala osam godina, malo je falilo da se udavim u okeanu. Mama mi je kasnije pričala da, kada me je spasilac izvukao iz vode i pružio prvu pomoć, moja prva reakcija bio je napad smijeha. Tada sam uvidela da smrt može doći u bilo kom trenutku, ali nikada nisam razvila strah od nje.

Prije mog šesnaestog rođendana, jako sam se razboljela. Ovakve stvari obično sam držala za sebe. Nije mi se dopadalo uključivanje drugih u moje lične probleme, zato što je otvaralo drugima mogućnost da se mješaju u moj život. Ali, tog dana sam majci rekla da osjećam oštar bol u stomaku. Nakon što je iskazala svoju uobičajenu ogorčenost, dala mi je biljne lijekove i rekla mi da se odmaram. Vratila sam se u školu iako sam bila bolesna. Svakog dana, moji roditelji su imali novi lijek: svuda sa sobom sam nosila malu kesu sa lijekovima – analgetike, homeopatske univerzalne lijekove.

Ipak, i dalje me je boljelo. Energija koju bih obično koristila da se uklopim i šarmiram druge bila je preusmjerena u kontrolisanje bola. Prestala sam da se smješkam i klimam glavom; umjesto toga, zurila sam u njih mrtvačkim očima. Nisam imala filter sa svoje tajne misli; prijateljima bih govorila kako su ružni i da su zaslužili loše stvari koje su im se događale. Bez snage da podešavam svoj uticaj na druge ljude, prigrlila sam svoju zlobu.

Abdominalni bol preselio se na moja leđa. Jednom sam provela popodne spavajući u automobilu svog brata. Kasnije, tata je pogledao u moj torzo i shvatio da nešto nije u redu. Oklevajući, rekao je: “Sutra te vodimo kod ljekara.”

Sljedećeg dana, u ordinaciji, ljekar je bjesnio. Moja majka je bila u svom poznatom, zaleđujućem poricanju, što je stanje u kom je redovno bila kada bi moj otac postajao agresivan. Ljekaru nije bilo jasno: ako sam osjećala bol, šta sam radila proteklih 10 dana? Zatim sam se onesvijestila. Kada sam došla sebi, čula sam viku i mog oca koji ubjeđuje ljekara da ne zove hitnu pomoć. Mogla sam naslutiti da mu oni uopšte ne vjeruju.

U očima mog oca vidjela sam divlju paniku. Kasnije sam saznala da su me on i majka ostavili da više od nedelju dana patim zato što više nismo imali zdravstveno osiguranje. Nakon što sam se probudila poslije operacije, vidjela sam svog oca kako stoji nadamnom, umoran i bijesan. Puklo mi je slijepo crijevo i otrovi su se rasuli po mom stomaku, dobila sam sepsu, a moji leđni mišići su postali gangrenozni. “Mogla si umrjeti; ljekari su veoma bijesni,” rekao je moj otac, kao da bi ja sada trebalo svima da se izvinjavam. Mislim da je u najvećoj mjeri okidač za moju sociopatiju to što nikad nisam naučila kako da nekome vjerujem.

Zašto je pravo sociopatska fantazija

Narcizam mog oca učinio je da me on voli zbog mojih postignuća, zato što su ona lijepo odražavala na njega, ali me je, istovremeno, zbog njih i mrzio, zato što nikada nisam povjerovala u sliku koju je on želio da ostavi pred drugima, a što je bilo jedino za šta je mario. Mislim da sam i sama radila mnoge stvari koje je radio i on – igrala sam košarku, postala član benda, studirala pravo – samo da bi on znao da sam ja u svemu tome bila bolja od njega.

Two_Faced__by_R_becca

Voljela sam da imam dobre ocjene u školi; to je značilo da mogu da se izvučem s onime što drugim učenicima nije prolazilo. Kad sam bila mlađa, uzbuđivalo bi me da otkrijem koliko malo mogu da učim a da i dalje dobijam petice. To je bilo isto što i biti advokat. Tokom polaganja pravosudnog ispita, neki ljudi su plakali od stresa. Sala u kojoj smo polagali izgledala je kao centar za zbrinjavanje žrtava nekakve katastrofe; ljudi su očajnički pokušavali da se sjete svega što su pamtili i do dva mjeseca unazad, kada sam ja bila na odmoru u Meksiku. Uprkos tome što sam bila strahovito loše pripremljena po brojnim standardima, uspjela sam da ostanem pribrana i fokusirana do te mjere da se prisjetim svega što sam naučila. Položila sam ispit, dok su mnogi drugi pali.

Nezavisno od moje ljenosti i opšteg nedostatka interesovanja za bilo šta, zapravo sam bila odličan advokat onda kada sam se trudila. U jednom trenutku, bila sam zaposlena kao javni tužilac u odjeljenju za prekršaje. Moje sociopatske crte učinile su me izvrsnim pravnikom. Pod pritiskom sam odlično funkcionisala. Nisam imala probleme sa osjećajem krivice ili griže savjesti, što je vrlo zgodno u ovako prljavom poslu. Tužioci u ovoj branši obično dobijaju slučajeve sa kakvima se ranije nisu sretali. Sve što tada možeš da učiniš jeste da blefiraš i da se nadaš da te niko neće razotkriti. Još jedna odlika sociopatije je ta što mi rijetko osjećamo strah. Pored toga, priroda zločina za mene nije pitanje morala; mene zanima samo pobjeda u toj pravnoj igri.

Dok sam radila za jednu advokatsku kancelariju, trebalo je da sarađujem sa Džejn, senior partnerom u toj firmi. Ja sam bila pozicionirana u jednom od isturenih odjeljenja firme, pa sam je viđala jednom u nekoliko nedjelja. U advokatskim kancelarijama, od vas se očekujete da svoje senior kolege tretirate kao ultimativni autoritet, a Džejn je ovu hijerarhiju shvatala vrlo ozbiljno. Moglo se videti da ni u jednoj drugoj oblasti svog života ona nije uživala toliku moć. Njena bleda koža prošarana borama, upadljiva mršavost i osrednji higijenski standardi jasno su govorili da je svoj život provela izvan kruga društvene elite. Ona je željela da svoju moć nosi dobro, ali je u tome bila nespretna – u nekim situacijama bila je jako stroga, dok je u drugim bila previše popustljiva. Ona je bila zabavan spoj moći i nedostatka samopouzdanja.

Nisam bila njen omiljeni saradnik, jer je Džejn vjerovala da nisam zaslužila sve ono što sam postigla. Ona je mnogo truda ulagala u oblačenje, dok sam ja u svim mogućim situacijama u kojima sam mogla nosila japanke i kežual majice. Dok je ona radila do same granice svoje izdržljivosti, ja sam iskorištavala nepostojanje politike godišnjih odmora tako što su mi vikendi trajali po tri dana ili sam uzimala godišnji odmor od nedjelju dana van zvaničnog vremena predviđenog za to.

Jednog dana smo se zajedno srele u liftu. Unutra su se već nalazila dva visoka, zgodna muškarca. Oni su radili u velikoj firmi koja je bila locirana u istoj zgradi. Po njima bi se reklo da su upravo dobili multimilionske bonuse i da su u zgradu stigli nekim od Maseratija koji su inače stalno parkirani ispred. Pričali su o simfonijskom koncertu na kom su bili sinoć, a na kom sam bila i ja, mada nemam običaj da posjećujem takve koncerte. Neobavezno sam ih pitala nešto o tome.

Njihova lica su zablistala. “Kakva sreća što smo te sreli! Możda možeš da nam pomogneš da presudimo; moj prijatelj misli da je sinoć izvođen drugi Rahmanjinovov concerto piano, dok ja mislim da je treći.” “Bio je drugi.” Ni najmanje nije bilo važno koji odgovor je tačan.

Momci su nam se zahvalili i izašli iz lifta, ostaviviši Džejn i mene da do njene kancelarije hodamo u tišini u kojoj je mogla da razmišlja o dimenzijama moje intelektualne i društvene superiornosti. Do trenutka kada smo ušle u kancelariju bila je toliko nervozna, da uopšte nismo razgovarale o našem projektu, već o njenim životnim izborima još otkad je imala 18 godina, o njenim brigama i nesigurnostima povodom njenog posla i tijela, o njenoj privlačnosti ka ženama uprkos tome što je vjerena za muškarca.

Nakon toga, znala sam da, kad god bi me vidjela, njeno srce bi uzdrhtalo; brinula bi o svojoj ranjivosti koju mi je u tajnosti pokazala i pitala se kako bi bilo kada bih se i ja njoj razotkrila ili, još bolje, kad bi mogla da me tresne po licu. Znam da sam je dugo proganjala u snovima. Moć ima svoje pogodnosti, ali sa ovako uspostavljenom dinamikom, svoju prednost stečenu nad Džejn iskoristila sam na drugi način – kroz tronedjeljni plaćeni godišnji odmor.

Ljubavni trougao

Volim da zamišljam kako upropašćujem ljude ili nekoga zavodim do mjere do koje je zauvijek moj. Zabavljala sam se neko vrijeme sa Kasom, ali sam ubrzo izgubila interesovanje za njega. Sa njim to nije bio slučaj, tako da sam pokušavala da mu nađem neku drugu svrhu. Jedne noći on i ja smo otišli na zabavu gdje smo upoznali Lusi. Ona je bila vrlo upečatljiva, posebno u onim stvarima u kojima smo bile slične, što je kod mene izazvalo impuls da je uništim. Proračunala sam – Lusi se sviđa Kas, Kasu se sviđam ja, što znači da imam neočekivanu moć nad Lusi. Po mom planu, Kas je počeo da prilazi Lusi. O njoj sam saznala sve što sam mogla od njenih bliskih prijatelja: Lusi i ja rođene smo istog dana, sa samo nekoliko sati razmaka; imale smo slične afinitete, iste stvari su nas nervirale i dijelile smo identičan rasijan, kvazi-formalan stil komunikacije. U mojoj glavi, ona je bila moj alter ego.

Dok god se Lusi zabavljala sa Kasom, držala sam ga u blizini: natjerala bih ga da sa njom zakaže sastanak, a zatim da ga otkaže kako bi bio sa mnom. Znao je da ga iskorištavam kako bih se poigravala sa njom. Kada je počeo da osjeća prigovore savjesti, raskinula sam sa njim. Zatim sam čekala da svu svoju pažnju usmjeri ka Lusi, dok se kod nje ne probudi nada, a zatim sam ga ponovo zvala. Rekla sam mu da smo mi suđeni jedno drugom i da sam ga samo testirala.

Lusi je učinila stvari gorim po nju – nije imala osećaj za čuvanje privatnih stvari u tajnosti, posebno od ljudi koji su te informacije mogli da iskoriste protiv nje. Pored toga, njeni prijatelji su nas povremeno mešali – mislili su da sam ja ona. Stvari nisu mogli bolje da se odvijaju.

Ono što mi je bilo posebno interesantno je moja iskrena simpatija prema Lusi. Skoro da sam željela da budemo prave prijateljice. Samo razmišljanje o tome me uzbuđivalo. Ali kada mi je ta ideja postala previše realna, počela sam da je izbjegavam. Čak sam i Kasa natjerala da sa njom raskine, ovoga puta zauvijek.

Šta sam ja zapravo učinila Lusi? Ništa. Ona je zgrabila momka i poljubila ga. Meni se sviđao taj momak. Ona ga je viđala nekoliko puta nedeljno, ponekad sa njegovom jezivom prijateljicom – sa mnom. Poslije nekog vremena, to nije funkcionisalo. I kraj. Nisam joj ništa upropastila. Sada je udata i ima dobar posao. Najgora stvar koju sam učinila je što sam je navela da vjeruje da je njihova romansa iskrena, dok sam ja izvela (najbolje što sam mogla) da ispadne tako da njeno srce bude slomljeno. Znala sam da je moje srce tamnije i hladnije nego što je kod većine ljudi; možda mi je zato tako privlačno da slamam njihova.

Šta je, zapravo, zlo?

Mormoni vjeruju da svako ima potencijal za dobrotu – a ja vjerujem da se to odnosi i na mene. Svako ima mogućnost spasenja; moja djela su ono što je važno, ne moje nemilosrdne misli ili moja motivacija za zlo. Svako je griješnik, a ja nikada nisam imala osjećaj da sam izvan ovog pravila.

Kada sam bila na Brigam Jangu – gdje studenti imaju viši stepen vjere od prosječnog mormona – tu je bilo bezbroj mogućnosti za varanje. Krala sam iz “Izgubljeno-nađeno”, govoreći da sam izgubila knjigu, a onda bih uzela jednu od pronađenih knjiga i prodala je. Ili bih uzimala nezaključan bicikl koji je danima stajao na istom mjestu. Ko nađe – njegovo.

Ali, funkcionalno, ja sam dobra osoba – kupila sam kuću svojoj najboljoj prijateljici, bratu sam dala 10.000 dolara i smatram se uspješnim profesorom. Volim svoju porodicu i prijatelje. Ipak, ne motivišu me niti odbijaju iste stvari koje to rade većini ljudi.

Ne pokušavam da ostavim utisak kao da ne biste trebali brinuti o sociopatama. Samo zato što sam ja visokofunkcionalna i nenasilna ne znači da tamo negdje ne postoje glupi, neinhibirani ili opasni sociopati. I sama pokušavam da pobjegnem od takvih ljudi; nije kao da smo svi u međusobnom dosluhu.

Iako sam to mnogo puta zamišljala, nikad nikome nisam prerezala grkljan. Pitam se, pak, šta bilo da sam odrastala u nasilnijoj porodici od moje, da li bih onda imala krvi na rukama. Ljudi koji počine jezive zločine – bili sociopati ili ne – nisu ništa više “oštećeni” od drugih ljudi, već je stvar u tome što oni imaju manje toga da izgube. Lako je zamisliti 16-godišnju verziju mene sa lisicama i u zatvorskoj uniformi. Da nisam imala nikoga koga bih voljela i ništa za šta sam se borila, možda. Teško je reći.”

Odlomak iz knjige “Ispovjesti sociopate”

Autor: M. E. Tomas, dijagnostikovani sociopat, profesorka prava i osnivač sociopathworld.com sajta

Prevod: Ina Poljak, psihoverzum.com

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *