Hamida

Intervju sa priznatom američkom spisateljicom Ymani Simmons

Intervju sa priznatom američkom spisateljicom Ymani Simmons
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Ymani Simmons je priznata spisateljica, borac za ljudska prava, umjetnica te moderator programa za nenasilje „Stvaranje kulture mira“.

1.Recite nam nešto o sebi, mjestu Vašeg rođenja te ranom obrazovanju.

Odrasla sam u jugoistočnom dijelu Amerike, u vrijeme rasne segregacije. U mom okruženju nije bilo Afroamerikanaca- u školi, crkvi, restoranima, na društvenim okupljanjima itd. Uopšte nisu bili dio moje svakodnevnice. Rasizam je bio vidljiv u svakom segmentu društva. Kao dijetetu, nije mi bilo jasno zašto su ljudi drugačije boje kože smatrani drugačijima i zašto su bili razlikovani od ostalih. Odgovore na ta pitanja nikada nisam mogla shvatiti i razumjeti njihovu logiku. Kao dovoljno zrela osoba, napustila sam američki Jug, vjerujući da iza sebe ostavljam rasizam, da bih naposlijetku otkrila da je taj problem proširen i na druge dijelove SAD-a. To je bila surova realnost društva u kojem živim. Nikad se nisam pomirila s tim, a danas, svojim radom težim doprinijeti promjenama u takvom društvu, nastojeći pobuditi svijest ljudi o dešavanjima oko njih.

Živjela sam u nekoliko različitih dijelova SAD-a, i uživala sam u njima, međutim volim i mjesto u kome trenutno živim. Planine zapada Sjeverne Karoline su moj dom već 25 godina. Upoznala sam ih kao dijete, obilascima i porodičnim putovanjima kroz brda i planine, sjećajući se riječi moje majke: „Želim da živim ovdje jednog dana.“ Ovdje, planine daju poseban osjećaj, jačaju vezu i povezanost sa zemljom i svim živim bićima.

Što se tiče mog obrazovanja, završila sam samo 2. godine fakulteta i odustala od studija. Uzrok je bila moja znatiželja i nestrpljivost da „zakoračim“ u veliki svijet. Još uvijek imam pomješana osjećanja što se toga tiče. Vjerovatno bih imala više šansi za posao da sam završila fakultet. Ali, ja sam bila „istraživač“ i uranjanje u životnu rijeku me ojačalo, dalo mi samopuzdanje i svijest o životu, više nego što bih u školi naučila. Time ne mislim da školsko obrazovanje nije od koristi. Naprotiv, to obrazovanje je rješenje za mnoge probleme, posebno se tičući ženske populacije. Jednostavno, u tom periodu mog života, škola nije bila najbolje rješenje. Uvijek sam sve ispitivala. Uvijek sam shvatala značaj borbe protiv nasilja, nejednakosti i nepravde i razumijevala odgovornost koju taj podvig nosi sa sobom i to je ono što smatram svojim životnim pozivom.

Tokom Vijetnamske ere, mnogi od nas su izašli na ulice, protestvujući protiv rata. Sjećam se da sam bila savladana dubokim osjećajem tuge kada sam se ponovo vratila na ulice, govoreći protiv rata u Iraku. Smatram da nismo otišli daleko u našem shvatanju mira.

 

2. Zalažete se za mir u svijetu, nenasilje, ljudska  i društvena prava. Pored toga ste spisateljica, redateljka i moderator radionica za nenasilje, mentor, duhovni savjetnik, te moderator ženskih ceremonija, krugova i rituala. Za tako velike stvari osoba mora imati veliki duh. Recite nam, kako je sve počelo, Vaša zanimacija za životne ciljeve, uzimajući u obzir činjenicu da su ljudi većinom predani modernom načinu života i materijalnim stvarima?

Kao mlada osoba, većinu vremena sam provodila uživajući u vanjskim aktivnostima. Uvijek sam se osjećala dobro blizu zemlje i tada sam shvatila da ima dosta stvari koje moraju biti naučene, samo zahtjevaju tišinu i poslušnost. Svoja osjećanja sam izražavala kroz pisanje poezije i sanjarenju, uz taktove Mocarta, Lisca, Betovena i dr. Bila sam strastveni čitatelj i provodila bih dosta sati u jednom ćošku sa knjigom u rukama. Imala sam dosta prijatelja ali sam ućivala provodeći vrijeme sama sa prirodom. Imala sam jak osjećaj povezanosti sa životom i sa ispreplitanim mrežama koje nas ujedinjuju. Veoma rano sam počela istraživati odgovore na životne misterije. Ponekad bih se osjećala „odbačenom“, zato što materijalne stvari nisu predstavljale istu važnost za mene kao što su imale za ostale. Nisam imala dovoljno jaku želju da se „popnem uz merdevine uspjeha.“

Umjesto toga, sjećam se kad bi majka govorila: „Nije onako kako je trebalo biti.“ Smatam da su moje intuitivne snage radile za mene čak i onda kad bih ispitivala motive mnogih preduzeća, sa čijim se manipulativnim utjecajem na vlade mnogih nacija suočavamo i sada.

Uz život dolaze mnoge promjene, u kojima ni ja nisam izuzetak. Usred ličnih nemira i haosa, našla sam se na raskrsnici i odlučila da se riješim starih navika i načina ponašanja koji mi više nisu služili. Umjesto da sebe krivim za životne neuspjehe, oprostila sam i sebi i drugima sve konflikte iz prošlosti, jer sam željela početi ispočetka i izgraditi novu ličnost.

Počela sam pratiti svoje srce i shvatila sam važnost životnih lekcija, da se život ne sastoji od „stajanja“ na jednom mjestu, nego konstantnih promjena. Bit je u promjeni, ustvari, promjena je jedina stvar koja ostaje „ista“.

Radi se o tome kako koristite promjene koje nas oblikuju, utiču na vas. Počela sam se fokusirati na oslobađanje starih navika, koje mi više nisu odgovarale, stvarajući nove, bolje, navike u kojima nastojim ustrajati. Još uvijek, čak i danas stremim ka tome. Smtram da je to neprekidan proces.

 

3. 2007.godine ste putovali u Iran, kao građanski diplomata, sa organizacijom „Zajedništvo pomirenja“, s ciljem stvaranja novih kontakata i gradeći most mira. Iranci su obično prikazani kao nasilni, divljaci i necivilizovani ljudi koji maltretiraju svoje žene. Kakve su vaše impresije sa tog putovanja? Ima li istine u tim stereotipima?

Da, bilo mi je drago što sam putovala u Iran u misiji ujedinjavanja ljudi. U to vrijeme, tragala sam za organizacijom koja se bavi uspostavljanjem mira među nacijama i htjela sam biti njihov član. Oni su se zalagali za sve, tako da sam im bila na raspolaganju za izvršavanje onoga što su teorijski iznosili. Primjer jeste Iran i naša nastojanja da pomognemo tom području. Oni su pravili planove a ja sam bila njihov izvršitelj.

U to vrijeme, Bush i Cheney su pripremali vojnu akciju protiv Islamske Republike,tako da nisam bila sigurna šta da očekujem od iranskog naroda. Razumjela bih bilo kakvu vrstu ogorčenja ili mržnje prema nama amerikancima, ali je ono što sam doživjela bilo potpuno drugačije od očekivanog, što mi je na neki način promijenilo život.

Putovali smo Iranom 2 sedmice i bili smo dočekani sa velikom toplinom, gostoljubivošću i ljubaznošću. Na svakom koraku smo dočekivani komentarima tipa: „Hvala vam što ste posjetili našu državu“, „Mi volimo američki narod“, „Amerikanci su naša braća i sestre“. Bilo mi je zaista fascinantno čuti nešto takvo. Pri svakom susretu bi čuli iste komentare, doživjeli isto gostoprimstvo i razumjevanje, da smo svi samo obični ljudi, isti na mnogo načina a drugačiji u malim stvarima, ali svi imamo isti cilj. Mi smo stvorili subjekte ( korporacije, vojsku, vladu i moćnike) kojima je data vlast da naprave razliku, odvajanje i izolaciju koja promovira nasilje, moć i rasizam.

Ovo predstavlja globalni problem. Nasilje i zlostavljanje ćete svugdje naći, ali Iran koji sam ja upoznala, je Iran pun topline i poštovanja, grad koji pruža ruku prijateljstva i poštovanja. Od njih sam naučila šta znači biti čovjek.

 

4. Jednom ste napisali: „Bol jednog, je bol svakog drugog; čast jednog, je čast drugog, zato što smo svi povezani. Veoma upečatljive riječi. Svaki dan vidimo pokušaje mnogih javnih ličnosti, političara, medija koji pokušavanju povećati mržnju i nerazumjevanje, ne samo između Istoka i Zapada, nego i između mnogih različitih grupa. Da li oni rade po principu „zavadi pa vladaj“?

Volim tu izreku jer odražava na moja uvjerenja. Svi smo članovi iste ljudske zajednice. Mi smo globalna zajednica koja živi na jednoj planeti, udiše isti zrak, koristi se vodom i zemljom. Nema drugog razdvajanja, osim razdvajanja koje stvaraju naši umovi. Te misli su nametnute od onih koji misle da su na višem nivou od ostalih. Po mom mišljenju, svi smo dio jedne, isprepletene mreže života u kojoj su promjene jednog, promjene i svih ostalih. Smatram da je to tako, iako nismo u stanju da prepoznamo tu povezanost. Razdvajanje je taktika koja se koristi hiljadama godina i naočigled je veoma uspješna. Ako grupu istomišljenika podstaknete na međusobnu svađu, onda ste u stanju da njima manipulirate, upravljate njihovim postupcima pa čak i samim postojanjem. Ponovo, nekolicina njih koji drže svu moć, su u stanju eksploatisati mnoge, držeći ih u mjestima siromaštva, stresa i straha. Na osnovu svog ličnog iskustva i istraživanja, postoji mala grupa ljudi koja „svime“ upravlja. Paradoks je da se mi osjećamo bespomoćno, što nije daleko od istine. Ljudi jesu, i uvijek će držati moć između sebe. Elita je na „vrhu ljestvice“, samo zato jer je mase podržavaju.

Jednom kada se financijska pomoć ukine, gdje ljudi postanu pasivni posmatrači dešavanja u svom društvu, kontrola i moć prestaju. Teorijski govoreći, sve ovo izgleda veoma jednostavno, ali vjerujem da bi na neki način i u praksi moglo biti isto. Ko zna… Da bi došlo do promjena, pojedinci moraju nastojati odbaciti neke stare navike i osjećaje očajanja i nemoći, te pohrliti u novi svijet na sasvim nov način. Doprinijeti promjenama uz upornost a ne agresivnost, to je poruka. Promjena podrazumjeva međusobno razumjevanje, prihvatanje i zajedničku solidarnost. Sve to treba biti bez žrtava, samo uz aktivno učešće svih onih koji žele promjenu iz sve duše. Isto kao što je Gandi rekao: „Nema načina ka uspostavljanju mira, mir je sam po sebi način“.

 

5.Kako možemo uspostaviti mir i povezati ljude različitih kultura, religije i jezika? Kako se oduprijeti „strahu od nepoznatog“, i umjesto toga inspirisati ljude da istraže, i bez predrasuda pristupe „nepoznatom“?

Time se ja već duže vrijeme bavim. Kada su ponovo, prije nekoliko mjeseci, „bubnji“ rata protiv Irana započeli svoj „ritam“, osjetila sam da moram nešto uraditi. Postavila sam album sa slikama iz Irana na svoj facebook profil. Bila sam zadivljena reakcijama. Bilo je toliko komentara, pitanja i izjava zahvalnosti zbog prikazivanju druge strane iranskog naroda, njihove kulture i historije. Te reakcije su u meni potakle žar za još jačom željom širenja istine. Na osnovu slika sam napravila kratki film, uz pomoć američkog glumca Petera Coyotea, a u backgroundu se čuju note perzijske muzike.

„Vrata ka Perziji“ je za jednu sedmicu dostiglo posjećenost od čak 36.000 YouTube pregleda, bez pretjerane reklamacije. http://www.youtube.com/watch?=S_Z_gLGQEiw

Želja da što više ljudi sazna o Iranu i Iračanima je jedan od mojih zadnjih projekata. Moj suosnivač je bio Infocus Global Media. Mi smo dokumentarna filmska kompanija sa preko 35 godina kinematografskog iskustva. Mi objavljujemo još neobjavljenje i neispričane priče, priče ljudi čiji se glas „ne čuje“. Naša web stranica www.infocusglobalmedia.com je dobro uređena.

Ljudi u Americi donose važne odluke, grade mišljenja bazirana na informacijama koje im prenose naši masovni mediji. Smatramo da svako zaslužuje znati istinu, a ponekad najbolji način za postizanje iste je preko nezavisnog oglasivača. Vjerujemo da će naši filmovi otvoriti srca i promijeniti mišljenja ljudi, da će odbaciti „ogrtač“ neprijateljstva i nepovjerenja, dopuštajući sebi da postanu prijatelji sa strancima. Nastojimo uvesti svijet koji propagira različitost među ljudima, umjesto propagiranja i isticanja malih razlika.

Naš prvi projekat pod nazivom „Građenje mosta prema Iranu“ je dokumentarac koji govori o gostoprimstvu iranskog naroda. Ovog proljeća bi trebali ići na putovanje u nekoliko iranskih gradova, posjetiti nekolicinu domaćinstava, kulturu, historiju i geografiju različitih regija. Uskoro ćemo osnovati kampanju na Indiegogo u cilju skupljanja donacija koje su nam potrebne za putne troškove te troškove snimanja. Uz novčanu pomoć, donatori će imati priliku da se više uključe u samu akciju, pa čak biti dijelom putovanja.

Inetrnet je veoma koristan ako se zna pravilno iskoristiti. Ako ga iskoristimo na pravi način, možemo srušiti zidove straha koji nas razdvajaju. Upoznavanjem ljudi, otkrivanjem sličnosti i životnih stilova, ruše se ti zidovi straha, mržnje i rasizma. Znanje je moć, i tome moramo podučiti našu djecu. Na njima svijet ostaje i manjak tih vrijednosti će samo produžiti rat, mržnju i nasilje na našoj prelijepoj planeti. Vrijeme je za istinu.

 

6. Da li je različitost nešto na šta treba biti ponosan? Ne mogu zamisliti svijet u kome su svi isti. Koje je vaše mišljenje?

Osjećam da je naša ljudska snaga u našoj različitosti. Vidim čovječanstvo kao prelijepu tapiseriju, na kojoj svaka kultura i svaki čovjek tka vlastitu nit. Kao vrsta, imamo toliko potencijala, samo kada bi uspjeli prevazići iluziju „nas“ i „njih“.

 

7.Autor ste knjige „Da li slušaš?“. Šta nam možete reći o knjizi?

Kada sam dostigla tačku vlastitog „iscjeljenja“ u kome sam prepoznala razliku između onoga ko sam bila i šta sam naposlijetku postala, ovlašćena sam svojom sposobnošću. Riješila sam se ljutnje koju sam nosila još od djetinjstva, te sam shvatila da se nalazim na novom mjestu mirnog postojanja sa svim oko sebe. Smatrala sam da bi moj lični put i lekcije koje sam naučila bile od pomoći i koristi drugima koji su također spremni na životne promjene.

Te lekcije su veoma jednostavne za pratiti, mada ih je ponekad teško primjeniti, zbog toga što se ego teško prilagođava na promjene. Srce je ono koje prihvata promjene, tako da je sve stvar ispitivanja samog sebe i svojih misli. To je ono o čemu knjiga govori i nadam se da je bila od koristi onima koji su je pročitali.

 

8. Dosta puta čujemo priče koje kažu da je ovo „muški svijet“. Kako ženska populacija utječe na promjene u svijetu?

To jeste muški svijet, zasnovan na dominantnoj ulozi patrijahalnog sistema koji drži ženu po strani, smatrajući je nejednakom, nesposobnom i bezvrijednom. Mnoge kulture ovise o ženama, jer su žene te koje se brinu o hrani, podižu djecu, skupljaju ogrijev, nose vodu i drže društvo na okupu. Rat i naslje su uništili pozitivan duh mnogih žena, ali smo zadržale ljepotu, soosjećanje, njegu, strpljenje i kreativnost, koje su samo naše i ne mogu biti zamjenjene.

Obrazovanje žena i djevojaka širom svijeta predstavlja putanju za bolje sutra, kako za sebe, tako i za njihovu djecu i društvo. Agresivni i dominantni pristup muškaraca nas je doveo ovdje gdje smo sada. Vrijeme je da žene preuzmu ulogu, vodeći nas u društvo o kome je Martin Luter King svojevremeno govorio.

 

9. Podržavate žene širom svijeta, ali ste vjerovatno upoznali i one iz sasvim „drugačijeg“ svijeta- mentalno drugačijeg. Da li ste ikada doživjeli „kulturni šok“?

Ne mogu reći da jesam, zato što uvijek smatram da postoji zajednička nit koja povezuje sve nas žene, žensku populaciju. Mi smo sastavni dio „svih“ zemaljskih elemenata, i upravno zbog toga postoji tolika povezanost među ženama.

Trenutno se dešava pokret u kome se žene bude i shvataju našu prirodnu povezanost jedne s drugom. Stoljećima smo se okupljale zbog različitih „rituala“ i razloga. Kada se okupimo, osjećamo sestrinstvo kome „vreba opasnost“ i koje može biti zasjenjeno patrijahalnošću. Mi učimo, podučavamo, plačemo, smijemo se, hranimo, plešemo, pjevamo, inspirišemo, dijelimo planove i tješimo jedna drugu, znamo da nismo same. Shvatamo da svaka od nas dijeli istu priču one druge. Zaista sam sretna kada vidim da se žene svijeta ujedinjuju i bore, zahtijevajući mjesta koja nam pripadaju u Krugu. To mi daje vjeru u „bolje sutra“, u dane ispunjene ljubavlju, poštovanjem i razumijevanjem.

 

10. Koji su vaši budući planovi?

Infocus Global Media mi je prioritet, sad za sad. Također radim na duhovnom mentorstvu, kursevima i vježbama za žene. To je moj duhovni put i dio mene. Nemojte misliti da je dio religije, naprotiv, to je način poimanja života u ravnoteži sa svime što vas okružuje. Radi se o povezanosti ljudi generalno, ali i obuhvata čitav život.

Nadam se da će se moji budući planovi odnositi na ono čime se bavim- uspostavljenjem mira, promoviranjem nenasilja i pravljenju filmova koji će pridonijeti promjenama u svijetu.

 

11. Vaša poruka za kraj?

Još jedan Gandijev citat koji mi je posebno drag, a to je: „Tvoj život je tvoja poruka.“ Tako da se trudim da što više radim na svojim životnim principima- nenasilja, suosjećanja, poštovanja, zahvalnosti, besprijekornosti, pomoći, integriteta i oprosta. Suština je da ne mogu uvijek ostvariti ono što poželim, međutim shvatam da je put ka tom ostvarenju lakši svakog dana. Radi se o

načinju mijenjanja mišljenja, govora itd., odricanje od starih navika, koje se odnose na nasilje, predrasude i pristranosti kojima smo učeni, te razvijanje novih, koje podrazumjevaju razumjevanje, suosjećanje i mir. Radi se o pronalaženju balansa sa razumom i onog što nosimo u srcima.

„Kad budemo u stanju pogledati u oči „drugog“ i prepoznati vlastitu bol u njima, onda imamo šansu ne samo promijeniti ostale, nego i čitav svijet.- Ymani Simmons

 

Intervju objavljen na www.al-rasub.com u martu, 2013.

Sa engleskog prevela Elvira Memić.

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *