Hamida

Intervju sa mirovnom aktivistkinjom: Dahlia Wasfi

Intervju sa mirovnom aktivistkinjom: Dahlia Wasfi
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Dahlia Wasfi je poznata blogerka i aktivistkinja za mir u svijetu.

Al-Rasub: Recite nam nešto o vašim počecima, ranom školovanju te univerzitetskom studiju.

Dahlia Wasfi: Rodjena sam u New Yorku, SAD-u, u decembru 1971.godine. Te iste godine, moj otac je doktorirao neorgansku hemiju, na Georgetown Univerzitetu, u Washingtonu DC. Stipendirala ga je iranska vlada, a u zamjenu, podučavao je 5 godina (isto vremena koliko je on studirao u SAD). Tako da, dok je otac radio na Basrah Univerzitetu, prvih pet godina svog života sam provela u Iraku (uz povremene posjete mojoj majki u SAD). Meni, kao djetetu život u Iraku nije predstavljao problem. Međutim, kod kuće, moji roditelji su se koristili engleskim jezikom, tako da je engleski bio moj prvi jezik. Tokom boravka u Iraku, odbijala sam da naučim arapski, iako sam isla u Rabat.

U Ameriku smo se vratili 1977. godine. Pošla sam u prvi razred osnovne škole, po američkom školskom sistemu. Završila sam srednju školu 1989.godine i upisala se na studij biologije na Swarthmore Koledžu (u Swarthmore, Pennsylvania, SAD). Želja mojih roditelja je bila da njihova djeca budu doktori, tako da je moj „izbor“ pao na medicinu. Imala sam sreću što su me primili na Medicinski fakultet u Pennsylvaniji. Diplomirala sam 1997. Počela sam specijalizaciju na općoj kirurgiji, a kasnije, te iste godine sam se prebacila na odsjek anesteziologije, 2000. godine. Taj probni rad sam morala napustiti u septembru 2002. godine, zbog američkih planova o ponovnom napadu Iraka.

Al-Rasub: Posjetili ste Irak 2006/7? Kakvo je stanje bilo u državi nakon Sadamovog režima i tadašnje prisutnosti američkih sila na tom području?

Dahlia Wasfi: Moja zadnja posjeta Iraku se odvijala od 25.12.2005 sve do 26.3.2006. Tokom prve posjete Iraku u februaru/martu 2004. godine, bila sam u mogućnosti da putujem od Amana i Jordana do Bagdada i Basraha, dok je sada, zbog okupacije, put mnogo opasniji. Američka vojska je sprovela dvije opsade na sjeveru Iraka, u Faludži. Pošto je put od Amana do Bagdada bio pod kontrolom američkih snaga, moja porodica se nije usudila putovati. Na svom drugom putovanju prema Kuvajtu, vozeći se taksijem od aerodroma do Al Abdilija,

prelazeći granicu sa autobusom do Safwana, uspjela sam posjetiti rodbinu iz Basraha. U to vrijeme, jug Iraka je još uvijek bio pod okupaciom Britanaca. Iako je Basrah bio pod kontrolom neprijateljskih vojnih sila, bilo je manje nasilja nego u Bagdadu.

Basrah je bio unisten, bilo je mnogo porušenih zgrada i mnogo uništenih cesta. Napajanje električnom energijom bilo je jako slabo (struja je dolazila samo par sati na dan), a pristup pitkoj vodi je bio ograničen (imala sam sreću jer sam pila flaširanu vodu). U svemu tome, najveći problem predstavljala je građanska nesigurnost. Od smjene Sadama Huseina, okupatori nisu uspostavljali ni zakon ni red, (iako je naređeno međunarodnim pravom), ulične bande su tumarale ulicama. Različite vojske su preuzimale kontrolu nad okolnim područjima. Naravno, u prilog tome ide neodgovornost SAD/UK vojnih sila, uz puka obećanja da će zastititi iračke granice, što je na samom kraju rezultiralo oformljivanjem raznih vjerskih grupa i pokreta koje su sa svojim vojskama marširale od Iraka prema Iranu, preuzimajući kontrolu nad jugom države.

Al-Rasub: Mnogo ljudi zastupa misljenje da je Sadam bio dobar vladar. Šta vi mislite?

Dahlia Wasfi: Ja imam svoj stav po tom pitanju, medjutim, mislim da vam jedino Iračani mogu reci da li je Sadam Husein bio dobar, i da li je cijena koju su platili bila vrijedna brojih gubitaka. Pod režimom Sadama Huseina, Irak je nacionalizovao naftu, te su profite ulagali u gradnju infrastruktura, u kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i obrazovne sisteme, prema kojima su svi imali slobodan pristup. Međutim, politička umješanost je donijela čistu propast. Poslije toga, uz tajnu umješanost Amerike, Sadam je započeo rat izmedju Iraka i Irana, koji je trajao osam godina i uzrokovao milione gubitaka. SAD naoružavaju obe strane, profitirajući iz njihovog međusobnog sukoba.

Sadamova nesposobnost prepoznavanja američkog licemjerstva sa okupacijom Kuvajta (kao i izraelska okupacija Sirije/Libanona/Egipta/Palestine) je bila strašna. Zaljevskim ratom iz 1991. godine, uz propadanje infrastrukture, te 13 godina sankcija koje su uslijedile, irački narod je platio ogromnu cijenu tih posljedica. Zbog takve politike, Amerika i Britanija su odgovorne za živote miliona Iračana. Po mom mišljenju, cilj Amerike je bilo uništenje Iraka, tako da je okupacija Kuvajta poslužila kao dovoljan izgovor. Vjerujem da, ako bi se bilo koja anti-cionistička vlada suprostavila zapadnoj dominaciji na tom području, automatski bi postala moguća meta SAD/NATO agresije (kao sto je bila Libija a sada i Sirija).

Život Iračana je težak, pun borbe pod režimom Sadama Huseina, ali u svakom slučaju, bolji nego sto je bio pod američkom okupacijom. To zaista govori mnogo o svim užasima koje SAD sprovode okupacijom. Kao Amerikanka, svu krivicu za počinjene zločine svaljujem na vladu svoje države.

Al-Rasub: Ljudi kažu da je američki utjecaj podjelio Irak u dvije grupe bazirane na vjerskoj orjentaciji. Da li je to istina?

Dahlia Wasfi: Da, definitivno. To je stara taktika, koju su još u prošlosti upotrebljavala velika carstva- razdvoji pa zavladaj. Okupatori su uspostavili „sektaške odrede smrti“ i podjelili Bagdad u sektaška geta među kojima vlada veliko neprijateljstvo. Do 2003. godine, Iračani se nisu međusobno razlikovali po vjerskoj opredjeljenosti. Čak je i „miješani brak“ između Sunita i Šiita bio regularan, međutim danas, te razlike su ubačene u sistem.

Al-Rasub: Koje je vaše mišljenje o sadašnjoj vladi; da li su u stanju riješiti državne probleme?

Dahlia Wasfi: Ako govorimo o trenutnoj iračkoj politici, smatram da zastupnici ne rade za dobrobit iračkog naroda. Mnogi od njih su stupili na iračko tlo, na leđima okupatora. Imali su malo ili nimalo uvida u probleme Iračana van Zelene zone. S druge strane, ako govorimo o Obaminim presedavajućim, mislim da ti ljudi nisu u stanju riješiti vlastite probleme a kamoli probleme Iraka. Oni jedino ulažu u bankare i korporacije sa Wall Streeta, uključujući i one koji profitiraju od rata i okupacije.

Al-Rasub: Kao stručnjak sa medicinskog područja, šta nam možete reći s kakvim se zdravstvenim poteškoćama suočava irački narod u Iraku?

Dahlia Wasfi: Veoma me pogađa kad pričam o tome, upravo zbog svih tortura koje Iračani trpe zahvaljujući američkim zločinima. Uslijed velikih ratnih razaranja na jugu Iraka, od 1991. godine, dolazi do porasta smrtnosti tek rođene djece, nastanka leukemije i limfoma. Od 2005. povećan je broj oboljelih od raka u par gradova u Iraku, uključujući i Bagdad. Najveći porast stanovništva sa urođenim manama zabilježen je u Faludži, koje je bomardovano tokom opsade u aprilu i novembru 2004. Smatra se da su mnoge od tih mana rezultat upotrebe svakovrsnog oružja od strane Amerikanaca i Britanaca, u Iraku.

Irački narod se još uvijek suočava sa posljedicama ekonomskih sankcija iz 1990., koje su bile uzrokom da mnoga djeca ostanu neuhranjena. Danas, decenijama poslije rata, bombardovanja, okupacija, problemi u zdravstvu, obitavaju među Iračanima unutar i van države. Post-traumatski stres uzima maha nad iračkim narodom, koji je pretrpjeo fizičke i psihičke traume, kao što su gubici porodica, prijatelja i domova. Pošto je dosta zdravstvenog sistema uništeno, te se broj pacijenata povećao okupacijom, dolazi do problema u uspostavljanju adekvatne liječničke usluge u bolnicama. U prilog tome ide činjenica i smrt mnogih iračkih doktora, te njihovo napuštanje države.

Al- Rasub: Da li Arapsko proljeće ima uticaja na Irak?

Dahlia Wasfi: Da, naravno. Na samom početku masovnih demonstracija, Iračani su izašli na ulice i zahtjevali kvalitetnije usluge i bolje predstavništvo u ministarstvu. Te mirne demonstracije su dočekane nasiljem i gušenjem od strane državne sigurnosti.

Al-Rasub: Mnogi intelektualci, kako muslimani tako i Zapadnjaci, negiraju Holokaust smatrajući da izraelska vlada i neke jevrejske grupe propovjedaju čistu fikciju, a ne stvarnost, samo da bi pridobili simpatije Zapada. Kakvo vi mišljenje zastupate, pošto je vaša majka američka Židovka?

Dahlia Wasfi: 1940.godine, mamini roditelji su preživjeli Holokaus. Ja ne odbacujem niti negiram njihove patnje, kao ni torture mnogih drugih ljudi, ne samo Jevreja nego i cigana, komunista, homoseksualaca, ljudi sa posebnim potrebama…bilo koga ko se nije uklapao u Hitlerov ideal vodećih nacija. Također, jedan od problema jeste način kojim se koristi evropski Holokaust; koristi se za prikrivanje zločina koje sprovode SAD-Izrael na Zapadu Azije ( od Nila do Eufrata) u 20.i 21.stoljeću. Postoje brojne sličnosti u onome što su Nacisti radili u Evropi i u onom što je Izrael sprovodio i još uvijek sprovodi na području Palestine, Egipta, Sirije, Libanona i Iraka; kolektivna kažnjavanja, uništenja agrikulture, razaranja ekonomskih dobara, uspostavljanje getoa, te negiranja samoopredjeljenja. To nam pokazuje da je Cionizam jako zadrt politički pokret. Po meni, ne postoji veće licemjerstvo od iskorištavanja žrtava jednog genocida kao opravdanjem za činjenje drugog genocida.

Al-Rasub: U mnogim državama se organizuju anti-ratne propagande, međutim, masovni mediji im ne posvećuju toliko pažnje koliko i stanovništvo. Šta mislite koji je uzrok nezainteresovanosti za te pokrete ili je pak to neka vrsta zavjere koju sprovode mediji?

Dahlia Wasfi: Na Zapadu se sprovodi kontrola masovnih medija. Velike korporacije, plaćajući TV kanalima za reklamu, održaju televizijske kuće u poslu. Za primjer uzmite CNN koji je plaćen da reklamira dva najveća proizvođača oružja na svijetu, Boing i Lokhid Martin. Ove kompanije uspješno profitiraju proizvodnjom oružja za uništenje. Slično se provodilo i za vriijeme Zaljevskog rata, 1991. Davne 1991.godine, još je jedna korporacija, General Electric (GE) posjedovala NBC. NBC-ijeva propaganda je donijela velike beneficije televizijskoj matičnoj tvrtki, GE-ju. Na osnovu svega, smatram da nam zapadni mediji šalju izmjenjenu sliku svijeta, posebno o dešavanjima u arapskom svijetu.

Al- Rasub: Šta vas je navelo da iz medicine pređete u grupu anti-ratnih aktivista, boraca za slobodu?

Dahlia Wasfi: To je duga priča. Između ostalog, mogu vam reći da se nikad nisam pronašla u medicini. Imala sam sjajnih iskustava, tu su bili pacijenti kojima je moja pomoć dobrodošla, ali je prisutno dosta neregularnosti u američkom zdravstvu koje otežava pružanje adekvatne pomoći pacijentima. Nikada nisam osjetila strast prema medicini kao što sam osjećala kada bih se borila za uspostavljanje pravde.

Nakon što je Amerika napala Afganistan, 2001., shvatila sam da i ja učestvujem u tom napadu, jer sam se po prvi put zapitala u koje se svrhe koriste dolari koje dajem za porez, i dosla sam do zaključka.

16. 3. 2003. Godine, čitala sam o ubistvu Rachel Corrie, koja je „smrvljena“ na smrt, američkim buldožerom kojim je upravljao jedan od izraelskih vojnika. Njena greška je bio pokušaj sprečavanja rušenja kuće koja je pripadala palestinskom farmaceutu i njegovoj porodici. Nisam lično poznavala Rachel, ali sam bila zapanjena njenom nevjerovatnom hrabrošću. Moje zanimanje i zalaganje za ono što sada radim je počelo mjesecima nakon njene smrti. Shvatila sam da, ako je Rachel mogla otići u Gazu i boriti se za ono u šta je vjerovala, onda sam i ja mogla posjetiti svoje rođake u Iraku, koje nisam vidjela 27 godina. Iako sam bila odvojena od njih željela sam iskorititi svoj američki „utjecaj“ i pokušati im olakšati patnje koje im je vlada moje države načinila.

Al- Rasub: Kako provodite slobodno vrijeme?

Dahlia Wasfi: Kako sam skoro čitavo vrijeme suočena sa tragedijama i nedaćama, zbog posla koji obavljam, volim se opustiti uz zabavne TV emisije i filmove. Volim Will Farell-ove filmove i volim sutkinju Judy. Sutkinja Judy se ne ustručava ukazati na pogreške kriminalaca ili im pomoći. Tako i ja. Istu poruku ja želim da prenesem na svoju vladu. Jednog dana ću vikati na njih, baš kao što sutkinja Judy viče na kriminalce.

Al-Rasub: Jeste li razmišljali o pisanju knjige?

Dahlia Wasfi: Da, hvala što ste pitali. Još uvijek radim na jednoj knjizi, pa se ako Bog da nadam da ću završiti do 2013. Poruka koju želim prenijeti jeste da svi nosimo zrno dobrote u sebi, te da je to dovoljno da opstanemo jedni sa drugima.

Al-Rasub: Vaša poruka našim čitateljima?

Dahlia Wasfi: „Bez pravde nema ni mira“.

 

Intervju je objavljen 12. 12. 20012. na www.al.rasub.com

Sa engleskog prevela Elvira Memić

 

bosnia.alrasub.com

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *