Hamida

Intervju sa Aidom Tule

Intervju sa Aidom Tule
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

  Aida, reci nam nešto o svom djetinjstvu, školovanju i univerzitetskim danima!

Svaka životna faza je lijepa na svoj način jer iz svake ponesemo nešto za sebe, nešto što nas u konačnici čini ono što jesmo. I kad se osvrnem na sve moje životne faze, na one ugodne i manje ugodne dane, ne poželim ništa od toga da mijenjam, zapravo uviđam da je bilo baš onako kako se trebalo desiti. Većina ljudi će reći da je djetinjstvo najljepši dio ljudskog života jer još uvijek uživamo široko prostranstvo dječije radoznalosti, poletnosti, mašte, tada ne postoji ništa što je nemoguće, svako zamišljeno putovanje, svaka životna uloga, svaka zamisao se nesmetano i s puno posvećenosti gradi. Ponekad mi se čini da moje nije nikad završilo, da ga još uvijek živim. Rođena sam 1973. godine u gradu na rijeci Savi, u Bosanskoj Gradišci, gdje sam pod budnim i nadasve brižnim okom moga dide i nane završila osnovnu školu. Kod njih dvoje nije prolazila ni jedna dječije vješto osmišljena isprika da se izostane sa nedjeljnog sata mektebske nastave, zbog čega sam im duboko zahvalna jer sam tu stekla sve ono što mi je kroz cio život pomagalo da pronađem snagu i pravi put. Svoje tinejdžerske dane i srednješkolsko obrazovanje prolazim u potpuno novom jezičkom i kulturološkom okruženju, u jednom manjem gradu na jugu Njemačke, u Boeblingenu. U tom dijelu svog života sam naučila šta znači biti stranac koji mora uložiti maksimum sebe da bi ostvario uspjeh, ali sam također naučila da ono što nam otvara sva vrata na koja pokucamo je znanje, posvećenost i ustrajnost u radu. Tu sam stekla prva iskrena prijateljstva, među njima i svog najboljeg prijatelja, mog bračnog druga, sa kojim sam već punih 15 godina u braku, i sa kojim imam dva sina. Nakon završene srednje škole, udajem se i odlazim zajedno sa mužem na studij u Maleziju, u Kuala Lumpur. Ponovno promjena, potpuno nova sredina, jezik, ljudi. Ovaj put ulazim i u nove životne uloge supruge, majke, studentice. Defintivno u tom periodu učim šta znači održavati ravnotežu. Kroz studij psihologije tek nazirem pravce u kojima trebam promišljati i djelovati, jedan od tih je pojam integracije koji postaje i jedan od mojih životnih ciljeva. Svu zahtjevnost i ljepotu postavljenog cilja sam osjetila pri povratku u domovinu. Najzahtjevnija, ali i najljepša integracija na kojoj radim je povezivanje i približavanje duhovnog i materijalnog koji čine da se približe svi ostali segmenti pojedinca i društva.

Kada i kako je počelo tvoje zanimanje za psihologiju?

Svjesno zanimanje za prirodu čovjeka je počelo u srednjoj školi, i to ne kroz predmete, nego kroz divne ljude koji su nam prenosili znanje i bili u potpunosti sa nama, ili kako to Njemci običavaju reći, u istoj ravni su nam se pogledi susretali. Njihova iskrenost i ljubav u pristupu je probudila u meni želju za učenjem i za istraživanjem više od onoga što se nudilo u okviru nastave. Znala sam satima sjediti u gradskoj biblioteci i prelaziti razna štiva, ono što me je najviše privlačilo su bile knjige iz oblasti psihologije. Naravno, tada sam još uvijek bila miljama daleko od odluke da želim psihologiju studirati i njome se zvanično baviti. Mada ni danas, kada me pitaju čime se bavim, rijetko kada kažem da se bavim psihologijom, to je kao da kažem da se bavim životom jer je psihologija prisutna u svim dimenzijama društva i pojedinca. Obzirom da sam najprisutnija u edukaciji i psihološkom savjetovalištu, preciznije bi bilo reći da sam babica, jer samo pomažem ljudima u procesu porađanja dobrih misli i osjećaja, koji su ionako već u njima prisutni.

 Koliko ti tvoje znanje pomaže da “čitaš ” ljude? Koliko možemo saznati o čovjekovom unutarnjem stanju pomoću njihove neverbalne komunikacije?

Uopšte se ne trudim da “čitam” ljude, jer oni o sebi glasno govore, neki i preglasno, ponajviše kroz svoja djela. S toga sam naučila da aktivno i pažljivo slušam ono što žele da mi kažu. Pri tom sam svjesna da je najvažnije da sami sebe čuju s ciljem da se bolje upoznaju i uvide koliko su zadovoljni sa onim što trenutno jesu. S druge strane, naravno imamo to ljudsko spontano posmatranje i potrebu da dokučimo nešto o drugima kroz način kako neko drži svoje tijelo, kako hoda, zbog čega se smije ili plače, koga bira za prijatelje, koju odjeću nosi, pa čak i kakav mu/joj je facebook profil. Možda i možemo nešto saznati, ali to bi još uvijek bilo više kao trenutačan doživljaj, nego neki konačan zaključak o ličnosti te osobe. Treba imati na umu da je gledanje uvijek površno, dok je slušanje puno dublji proces jer uključuje razumijevanje. Zato je lakše gledati, a puno teže znati slušati.

 “Prvo stigma, poslije karizma”. Sjetimo se da su većina ljudi koji su dali ogroman doprinos čovječanstvu prolazili kroz nevjerovatno teške životne situacije. Abraham Lincoln je imao tri nervna sloma, svaki dan doživljavao je poraze, Malcom X, Nelson Mandela, Muamer Gadafi, Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne Bosne, dugo su vremena proveli iza rešetaka. Mnogi književnici, psiholozi, filozofi naglašavali su kako su teškoće zapravo nešto najkorisnije za čovjeka. Da li su životne nedaće izvrsno sredstvo za izgradnju čovjekovog karaktera?

Proces pretvaranja stigme u karizmu govori o primjenjenoj emocionalnoj inteligenciji koja je ključ uspjeha u svakom vremenu, to je prava umjetnost balansiranja, mudrost vođena ispravnim motivima, što je osnova uspjeha i nešto što se stalno treba preispitivati, jer od ideje s kojom pristupamo sebi i drugima sve zavisi. Slikovito rečeno to nije samo pokušaj ili pretpostavka emocionalne alhemije, već dokazana hipoteza da je moguće pretvoriti svoje emocionalno olovo u zlato. Svi ovi primjeri karizmatičnih ličnosti koje ste spomenuli su to uspjeli jer su živjeli u zonama daleko od komfora. Vankomforne zone su sve one situacije koje nas čine budnim, maksimalno aktiviraju čula, um također, stvaraju dubinu u razmišljanju spremnost na odricanje, podstiču na postavljanje plemenitih ciljeva, drugim riječima drže nas u kondiciji, mentalnoj i tjelesnoj. Logično je za zaključiti da ćemo, ukoliko pokrenemo sve ove pozitivne procese, uspjeti u izgradnji jake i kvalitetne ličnosti koja svojom pojavom i energijom ispunjava prostor u kojem je prisutna , čak i kada ništa ne kaže. Ne možete a da ih ne primjetite. Danas vrlo često viđamo u važnim društvenim sferama ljude koji mogu pričati cio dan, a da ne registrujemo ni njih ni ono što su rekli, niti da budemo njima pokrenuti. Razlog tome su nepročišćeni motivi i uspavana i prazna duša u svom materijalnom komforu. Ništa je ne pokreće jer “sve” ima, barem sve u onom smislu zadovoljenih tjelesnih potreba, što i jeste glavni problem. Na ovoj misli se može donekle razumjeti zbog čega je Adem a.s. potpao pod negativan uticaj i izgubio kontrolu nad svojim postupkom, te time prekršio naredbu i pao na ispitu u džennetu. Doslovice je imao sve i nije bio motiviran nikakvim ciljem da nadjača iskušenje. Isto se može primjeniti na odgoj djece, kada im roditelj sve pruži u materijalnom smislu, stvori im mali džennet u kući, time im oduzima volju da se pokrenu i postave sebi cilj koji će im pomoći u razvijanju unutrašnje samokontrole. Nije teško shvatiti da nedaće jačaju karakter, međutim teško je oduprijeti se ljenosti. Naučnici su čak i u životnjskom svijetu utvrdili da je mozak životinja koje žive u svom prirodnom staništu razvijeniji, za razliku od onih koje su pripitomljene. Prirodno stanište čovjeka bi bila zona van komfora. Iz nekog razloga mi bježimo u komfor uprkos činjenici da nas slabi i uništava.

 

 U našim društvima možemo prepoznati tzv. “takmičarski duh “. U svim poljima javnog života vidimo namjeru da se bude što bolji, da se bude prvi. U nekim društvim poput npr. Kine taj takmičarski duh je toliko razvijen da često rezultira samoubistvima , većinom omladine koja ne može se uhvati u koštac sa tim izazovom i zahtjevom okoline da se bude što savršeniji. Koliko je to zdravo po društvo? Da li bi umjesto toga trebali odgajati generacije sa smislom za timski rad i saradnju?

Ljudsko biće je takve prirode da teži ka uspjehu i zdravo funkcioniše samo ako sebi postavlja ciljeve, to nam je pokretačka snaga. Ukoliko su ti ciljevi realistično postavljeni, u smislu da se nismo precijenili niti podcijenili, i ako je uz to motivacija, to jeste pristup sebi i tom cilju ispravan, pročišćenim čulima oslobođen uskogrudnosti i potrebe za dokazivanjem, onda nam oni daju sposobnost proaktivne samoregulacije. Ispravan motiv daje snagu, pogrešan motiv je uništava. Ispravan motiv bi mogao biti da budemo zdrava ćelija jednog organizma, umjesto kancerogena koja je izgubila kontrolu u svojoj samo-ekspanziji i time guši ostale ćelije. Većina ljudi se baš iz tog razloga ne može uhvatiti u koštac sa izazovim današnjice, pretvaraju se u kancerogenu ćeliju jednog društva i izjedaju samu bit istog. Povećana stopa samoubistava u “razvijenim” tj. samoekspanziranim društvima je samo završni čin u predstavi sa lošom režijom i scenarijom koji upropaštavaju talente glumaca.

 Rijetko se određena grupa ljudi sastane, bilo na poslovnim večerama, prijateljskim druženjima, bilo da je riječ o najobičnijim razgovorima uz kafu, a da se ne spominju drugi ljudi. U našem društvu mi to zovemo ” ogovaranje”. Odakle tolika potreba da se priča o drugim ljudima?

Bilo bi vise nego dobro da mi to u našem društvu nazovemo ogovaranje jer bi time bili svjesniji štetnih posljedica takvog govora, te na šta trošimo dragocijeno vrijeme i čime upošljavamo ogroman potencijal uma. Nažalost, to se danas, kao i mnogi drugi štetni oblici ljudskog govora/ponašanja, atraktivno i prihvatljivo imenuje, pa se za ogovaranje kaže da je to dušebrižništvo, suosjećanje nad iskušenjima drugih, uzimanje pouke, učenje na tuđim greškama, biti u toku dešavanja i slično. Motivi za ogovaranje su različiti, od tretiranja prenaglašene individualnosti zbog osjećaja niže ili vise vrijednosti, čime se održava lažna sigurnost, pa do popunjavanja praznog prostora usljed monotonog života. Drugim riječima, ljudi pričaju o tuđim životima kada svojim ili nisu zadovoljni ili im je dosadan. Zapravo, svi oblici nazadnog govora (kletve, kuknjave, ogovaranje, vrijeđanje, ulizivanje, potvaranje, osuđivanje, hvalisanje, bahatost, psovanje i dr.) su, ili rezultat neznanja ili nepostojanja zdravog cilja u komunikaciji. U oba slučaja izgubljen je osjećaj važnosti izgovorene riječi.

 ” Vidimo samo ono što želimo da vidimo”. Malo po malo možemo čuti kako je neko vidio lik Isusa na tostu, vratima, oblak u obliku krsta, ispisano Allahovo ime na povrću, voću čak i na mački i bezbroj drugih takvih primera od pripadnika različitih religija. Ovaj fenomen primjećujemo čak i kod onih koji nisu religiozni, koji različite događaje tumače na način na koj bi oni voljeli da budu.

Ljudsko biće je većinom subjektivno u svojoj selekciji vođeno emocijama i ličnim potrebama, zato je važno odgajati svoja čula da bi znali mudro birati na šta ćemo svoje oko položiti i čime svoj um i dušu uposliti. Ono što zapažamo govori o tome o čemu razmišljamo. Ako je naš unutrašnji sadržaj škrt i ograničen onda su takva i zapažanja oka. Također ako je vođen strahom vidjeće samo one stvari koje ga plaše. Međutim, kod onih osoba kod kojih imamo bogatsvo misli oni će vidjeti čudo i u najobičnijim stvarima, u osmijehu djeteta ili u novo-otkrivenoj sposobnosti drveta da se kreće ukoliko obratimo pažnju na njegove grane. Rekla bih da kada osiromaši oduševljavanje onim što se dešava unutar nas, onda se osvrćemo na dešavanja oko nas i tražimo nešto veliko da nadoknadi prazan prostor duše.

 Bezbroj knjiga je napisano, veliki broj dokumentarnih filmova je snimljeno, svaki dan je sve više i više govornika koji motiviraju ljude i daju im savjete kako da uspiju u životu. Međutim, malo je ljudi pisalo od koristi neuspjeha. Ono se u našem društvu posmatra kao nešto što se po svaku cijenu treba izbjeći, nešto što ne treba da bude. Koja je pozitivna strana neuspjeha prema tvom shvatanju?

Svako ko je uspješno priveo jednu životnu etapu do kraja i iskreno sagleda svoj put shvatiće da je na tom putu bilo dosta padova, grešaka ili neuspjeha. Danas postoje i one druge uspješne ličnosti koje ne glume nikakvo savršenstvo, i koje realno i otvoreno govore o svojim neuspjesima i odstupanjima od željenog cilja kao o odskočnim daskama do uspjeha ili ključnim životnim prekretnicama. Prepoznaćemo ih po njihovoj jednostavnosti i prosječnosti, ali istovremeno ćemo se diviti njihovoj genijalnosti. Svako od nas zna da je neuspjeh duboko okarakterisan kao društveno neprihvatljiv jer se s njim dovode u vezu nesposobnost, manjkavost i slabost, a upravo u tome leži ljudska snaga i uspjeh. S tim što je važno spomenuti da smo padom dospjeli na potpuno nove nivoe na kojima vladaju novi zakoni, te da ćemo najvjerovatnije morati ići protiv svoje dobro uhodane logike. Pad ne znači nužno isto što i propast, jer list sa grane kad padne na zemlju pretvara se u humusno tlo iz kojeg niče novi život. Na grani je imao zakone visina, a padom na zemlju dobiva nove zakone i po njima određuje svoju novu ulogu. Prihvatiti svoj neuspjeh kao put ka uspjehu nije lahko, to mogu samo stabilne osobe koje nalaze u sebi ispravnu motivaciju za dalje i znaju pretvarati pad u uzdizanje.

 Da li je čovjek “društvena životinja”!? Prema nekim gledištima čovjek se kao ličnost može ostvariti i upotpuniti jedino u društvu. Međutim da bi čovjek uopšte bio društven zar se on najprije ne treba afirmirati i ostvariti kao individua?

Životinje su često društvenije od ljudi jer ne odskaču od svojih prirodnih uloga i poštuju sklad prostora u kojem se kreću i borave, čine jednu sinhronizovanu i uređenu zajednicu. Nećemo naći lastavicu sa krizom identiteta koja će kad nastupi zima odlučiti da joj se ove godine nešto baš i ne leti na jug, ali ćemo naći čovjeka koji će danima ležati jer mu se ništa ne radi, a po svojoj konstrukciji je u potpunosti opremljen za rad i kretanje. Da bi se čovjek približio drugima, mora se na prvom mjestu približiti sebi, a to znači svakodnevna mentalna higijena i rad na sebi jer smo isto toliko izloženi riziku nagomilavanja “smeća” (beskorisnih informacija) u glavi i udaljavanja kroz konflikte, propuste u komunikaciji, gubitak orijentacije i slično. U tom kretanju između udaljavanja i približavanja važno je naći umjeren put, niti se previse približiti niti udaljiti. Previše približavanja sebi značilo bi opsjednutost sobom i prenaglašen individualizam koji guši tkivo društva, a opet previše približavanja društvu je opasnost da izgubimo sebe tj. svoju unikatnost. Isto je i sa udaljavanjem. U oba slučaja jasno je da je krajnost štetna po čovjeka i da kretanje pravim putem zahtjeva puno umješnosti i mudrosti. Uspjeti možemo kao individua i kao društvo tek kad ostvarimo skladnu sinhronizaciju znanja i moralne svijesti.

Tvoje lično shvatanje individualnosti? Ta potreba za individualnošću je primjetna svuda oko nas, bilo da je riječ o extremnim primjerima poput tetovaža, pirsinga, bilo da je riječ o samom ponašanju pojedinaca.

Nema sumnje da je individualnost potrebna kao što različiti instrumenti u orkestru čine izvedbu punijom i ljepšom, ali samo onda kad su dobro usklađeni i uvježbani, a ne kada ta individualnost stavlja “JA” ispred “MI”. Potreba da se bude primjećen po svaku cijenu čini da ljudi bahato i bezosjećajno gazaju kroz svoj život. Tetovaža, pirsing i ostali vještački dodaci na tijelu mogu biti pokazatelji procesa sukoba sa sobom ili sa okruženjem kao vid očitavanja onoga što je u nama i oko nas, ali i kao pokušaj vanjske nadogradnje umjesto unutrašnje. U svakom slučaju, mi u svojoj različitosti učimo jedni od drugih, čime se duhovno razvijamo, dok u našoj sličnosti ne nalazimo podsticaj za razmišljanje i time nastupa jednoličnost koja nas vodi u duševno i mentalno sušenje. Nažalost, ljudi se danas zatvaraju u svoje dobro uhodane i hermetički zatvorene krugove. Ubijeđeni da ne postoji ništa drugo vrijedno pažnje osim sadržaja njihovog kruga gube sposobnost i blagodat da vide druge prelijepe dimenzije iste slike na kojoj su i oni sami.

Razlika između obrazovanja, inteligencije i mudrosti? Da li ta tri pojma treba ralikovati? Poznate su izreke poput ” Bio sam pametan ali me je obrazovanje uništilo”, ili ” On kao da je završio 10 fakulteta”.

Ako dozvolimo sebi da kažemo da je obrazovanje usvajanje metoda učenja, da je inteligencija spoznaja važnosti znanja i učenja, a mudrost primjena istog, onda je neminovno zapitati se gdje se i u kojim okvirima ti izuzetno važni procesi odvijaju i sa kojim motivima pristupamo istim. Uvriježeno mišljenje je da se sva odgovornost uspjeha tih procesa svodi na zvanične obrazovne institucije, a zanemaruje se činjenica da je cio život jedna beskrajna dimenzija učenja i duhovnog oblikovanja. Ako naučimo dijete da znanje dobiva samo u školskoj učinioci, ograničili smo ga u gledanju i ostavili pod znakom upitnika da li će u toj učionici dobiti ono što mu za život treba. Najžalosnije je što smo mu uskratili najbolje laboratorije u prirodi i među ljudima.

Često primjećujemo razne nesuglasice između roditelja i djece. Te nesuglasice su često rezultat nerazumijevanja od strane roditelja da njihova djeca žive u jednom totalno drugačijem vremenu i okruženju. Kako da roditelji, koji su, kao što mi kažemo, “iživjeli se” , shvate da djeca u tim mladalačkim godinama imaju trenutno drugačije interese i ciljeve od njih. Njihova težnja za životom, buntovništvom, a ne razmišljanje o stvarima o kojim oni misle, poput da li su sudi oprani, soba pospremljena… Također neprijatna stvar koja je veoma raširena je istresanje svojih frustracija na djecu. Često vidimo kako umjesto u roditeljima podršku traže u prijateljima.

Sukobi ili nesuglasice su sastavni dio života. Uvijek će ih biti na svim ljudskim relacijama i ne bi bilo normalno da ih nema jer bi ukazivalo na odsustvo unikatnosti ličnosti i potrebe pojedinca. Porodice se razlikuju samo u tome što jedne ne bježe od sukoba i uspješno ih rješavaju, a druge negiraju i nezdravo im pristupaju. Nezdravo pristupanje je uz primjenu kontrole, sile i ucjene, tako da je za očekivati da s druge strane imamo buntovništvo, jer jedno pokreće drugo. Zdravo pristupanje je otvorenim razgovorom i poštivanjem slobode odluke svih sukobljenih strana, pogotovo kad su u pitanju djeca u fazi izgradnje identiteta. U tom slučaju imamo obje strane zadovoljne. Nažalost, u većini slučajeva nalazimo frustrirajući ishod u kome je uvijek jedna strana pobjednik, a druga gubitnik. Niko ne želi biti gubitnik, ni roditelj ni dijete, i tada nastaje produžetak agonije nerazumijevanja i nanošenja štete.

U pokušaju da se ukine rodna (gender) nejednakost neki su otišli korak dalje, u pozivu za brisanjem/ukidanjem bilo kakve razlike između žena i muškaraca. Prema tom zahtjevu naše tradicionalno imenovanje majke i oca bilo bi zamjenjeno sa ” roditelj 1, roditelj 2”. Međutim, od rođenja muške i ženske osobe su tretirani i odgajani na različit način, a samim time logična posljedica je razlika između njih. Kolika bi šteta nastala kao posljedica brisanja bilo kakve razlike između dva spola?

Na to sve bih imala samo jedno da kažem, a to je da bi to bio prilično jednoličan i monoton svijet.  Poznato je da iz dosade nastaju svi mogući štetni oblici ponašanja pojedinca i društva. Zato ne treba podcijeniti dosadu.

Tvoji planovi za budućnost?

Nastaviti aktivno slušati sebe i svijet oko sebe.

 Poruka našim čitateljima?

Da se drže svoje vizije (misli, ideja,osjećaj) i da imaju povjerenja u proces.

 

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *