Azra Kahriman

“Gvozdeni kancelar” – Otto von Bismarck

“Gvozdeni kancelar” – Otto von Bismarck
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Otto von Bizmarck, tzv. „željezni kancelar“, prije svega porodični je čovjek koji je ujedinio Njemačku, i svijetu nametnuo jedan novi poredak, koji se zasnivao prije svega na realističkom poimanju svijeta. Otto von Bizmarck je u svoj „Generalni izvještaji“ temeljio na realpolitici i predstavio je osnovne odlike situacije nastale nakon Krimskog rata, kojeg je započela Francuska. Osnovao je Trojecarski savez, koji je podsjećao na Meternihovu Svetu Alijansu. Važnu ulogu je odigrao i na Berlinskom kongresu 1878. godine.

 

Biografija

 

Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (od 1865. grof, od 1871. knez (Fürst) od Bismarck-Schönhausena, od 1890. vojvoda lauenburški) (Schönhausen. 1. aprila 1815.– Friedrichsru, 30. juna 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao kancelar pruskoga kraljevstva (1862. – 1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871. – 1890.) njemačkoga carstva.

U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.

Bismarck je rođen kao Otto Eduard Leopold grof von Bismarck (Otto Eduard Leopold Graf von Bismarck) u Schönhausenu. Studirao je pravo na sveučilištima u Getingenu i Humboltu, kao i na sveučilištu u Berlinu. Oženio je Johannu von Puttkamer 1847. godine. U njihovom dugom i sretnom braku je rođeno troje djece.

Oduševljen zbog propasti revolucionarnih pokreta 1848. godine u njemačkim državama, izabran je u pruski parlament 1849. godine. Postavljen da predstavlja Prusku u Frankfurtu na Majni, Bismarck postaje sve više uvjeren da je ujedinjena njemačka nacija, koju bi predvodila Pruska, važan cilj što se u to vrijeme smatralo liberalnim ciljem. Poslije ovog položaja, bio je postavljen za veleposlanika u Petrogradu, u kome se sprijateljio sa svojim budućim protivnikom, Aleksandrom Gorhakovim, i u Parizu. Godine 1862., pruski kralj Vilim I postavio ga je za premijera i ministra vanjskih poslova Pruske, kao rješenje sukoba između sve liberalnijeg parlamenta i kralja.

Zadnje godine života proveo je na imanju u Friedrichdruchu, gdje je i umro 30. juna 1898.

 

Ujedinitelj Njemačke

 

Veličina uloge Bismarcka kao ujedinitelja Njemačke veoma je kontroverzna tema među povjesničarima. Također, postoji mnogo rasprava je li to bilo ujedinjenje Njemačke ili proširenje Pruske. Ono što je izvjesno, Bismarck je djelomično odgovoran za početak više ratova koji su vodili do dramatične promjene u političkoj strukturi Njemačke. Prvo, uz suradnju Austrije, Schleswig i Holstein su odcjepljeni od Danske u ratu. Mirovni ugovor je zaključen u Beču 30. oktobra 1864. godine. Već 1865. Austrija je primorana prepustiti Pruskoj kontrolu nad sjevernim zemljama, a 1866. Bismarck napada Austriju i brzo ju pobjeđuje u bitci kod Königgrätza, priključivši Hannover, Hesen-Kasel, Nasau i Frankfurt Pruskoj formirajući tako Sjevernonjemačku konfederaciju.

Pošto je Bismarck izazvao Francusku, kojom je u to vrijeme vladao Napoleon III, izbio je Francusko-pruski rat, tijekom kojega su se južnonjemačke države, koje su smatrale Francusku agresorom, pridružile Sjevernonjemačkoj konfederaciji u borbi protiv Francuske. Francuska je pretrpjela ponižavajući poraz, i Vilim I.biva okrunjen kao njemački imperator u Dvorani ogledala u Versaillesu, koja je služila kao središte pruske armije. Bismarck je time zakonito stvorio njemačko Carstvo pod vodstvom Pruske uz isključenje Austrije.

 

 

 Bizmarck postaje kancelar

 

Slavljen kao nacionalni heroj, Bismarck postaje prvi kancelar novog njemačkoga carstva. U vanjskoj politici posvećuje se očuvanju mira između europskih sila Francuske, Austrije, Njemačke i Rusije. Bismarck je vjerovao da središnja pozicija Njemačke u Europi može biti uzrok njenog razaranja u slučaju bilo kojeg rata.

Na unutrašnjem planu bio je zabrinut pojavljivanjem dvaju novih političkih stranaka: Katoličke stranke centra, i Socijaldemokratske stranke Njemačke. Bitka protiv katolicizma koja je započela 1872. godine, pod imenom “Kulturna borba” (Kulturkampf) uglavnom je bila promašaj. Bismarck je napao socijaldemokrate na dvije fronte: socijaldemokratska stranka i njezine organizacije su stavljene izvan zakona, dok je radničkoj klasi dano vrlo napredno zakonodavstvo koje je omogućavalo zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nesreće na radu, kao i starosne mirovine.

Na izborima 1890. godine i Katolička stranka centra i socijaldemokrati osvajaju mnogo glasova, a Bismarck daje ostavku na zahtijevanje njemačkoga cara Vilima II, koji je došao na prijestolje 1888. godine. Bismarck je proveo svoje posljednje godine pišući memoare (Gedanken und Erinnerungen; “Razmišljanja i sjećanja”).

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Njemačka ratna mornarica imala je ratni brod imenovan u njegovu čast, Bismarck, kao i Njemačka carska mornarica čija su dva broda nosila njegovo ime. Također, mjesto Bismarck, Sjeverna Dakota, nosi njegovo ime, kao i Arhipelag Bismarck i Bismarckovo more kod bivše njemačke kolonije Nove Gvineje, te više ulica i škola u Njemačkoj.

 

Bizmarckova diplomatija

 

Godine 1864. koristi nesuglasice s Danskom kao povod za rat, te u kratkom sukobu poražava Dance i pripaja Njemačkoj vojvodstva Schleswig i Holstein, koja su bila pod danskom upravom. Bismarck je dvije godine poslije navijestio rat Austriji kako bi smanjio utjecaj Habsburgovaca i nakon brze pobjede 21 njemačka državica ujedinjuje se u Sjevernonjemački savez, kojemu je nametnuo autoritativni ustav. No Bismarck time nije zadovoljan.

Neobično vještim političkim manevrom naveo je Napoleona III. na objavu rata Njemačkoj. Nespremna je francuska vojska 1871. teško poražena. Napoleon III. pao je u zarobljeništvo, Prusi su svoj stožer smjestili u središtu Pariza, a Vilim Prvi proglasio se njemačkim carem usred Versaillesa.

Frankfurtskim mirom Njemačkoj je pripalo i 5 milijardi zlatnih franaka te pokrajine Alzas i Loren. Uskoro je u savez ujedinjeno 39 njemačkih državica. Sva moć bila je u rukama kralja i željeznog kancelara, kako su suvremenici zvali Bismarcka.

Nizom zakona dokinuo je pravo na štrajk, onemogućio djelovanje liberala, socijalista i radničkih udruga te zapravo provodi diktaturu koju prati sasvim neuobičajen i djelotvoran socijalni program. Međutim stalni sukob s liberalima, radništvom i crkvom prisilili su ga na dokidanje pojedinih zakona. Na kraju se sukobio i s kraljem Vilimom Drugim, zbog čega je 1890. morao odstupiti.

Njemačkoj je bio neophodan savez s Rusijom i Austrijom, kojeg je Bizmark uspostavio 1873. godine,taj savez je nazvan Trojecarski savez, pozivao se na jedinstvo tri konzervativna dvora i podsjećao na Meternihovu Sv. Alijansu. 1876. Bizmark je sastavio tzv. Berlinski memorandum kojim je Turska upozorena da ne nastavlja sa represijom. u to vrijeme predsjednik blade bio je Dizraeli Bendžamin, koji je Berlinski memorandum protumačio kao prvi korak ka rušenju Otomanskog carstva bez učešća Velike Britanije. Takva mogućnost se suviše približavala evropskoj hegemoniji kakvoj se Britanija vijekovima protivila.

Gorčakov je predložio Bizmarku da Njemačka organizuje kongres na kojem bi se riješila kriza na Balkanu. Kongres je bio zakazan za 13. juni 1878. Kongresu je prethodio San-Stefanski mir (potpisan 3. marta 1878. godine), kojim je završen Rusko-turski rat 1877.-1878.). Prema tim pregovorima, što ih je pretežno diktirala Rusije, Turska je imala izgubiti veliki dio svoga dotadašnjeg teritorija na Balkanu, a trebala je biti stvorena velika Bugarska. Bosna i Hercegovina, premda pod turskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj. Bizmark je pružio na Berlinskom kongresu podršku Rusiji u vezi sa istočnim dijelom Balkana,a Austriji u vezi sa zapadnim dijelom Balkana (okupacija BiH).

Bizmark se pedesetih godina XIX vijeka zalagao za politiku koja bi se mogla uporediti sa britanskom „sjajnom izoolacijom“. On je smatrao da savezništva treba izbjegavati sve dok se ne utvrdi strana koja u datom trenutku može najbolje da opsluži pruskom nacionalnom interesu i na koju stranu treba stati. Drugi Trojecarski savez nije imao nikakve etičke pretenzije, već je u potpunosti odražavao principe realpolitike. On je zemlje potpisnice obavezivao na dobrovoljnu neutralnost u slučaju da jedna od njih stupi u rat sa nekom četvrtom zemljom.

Godine 1882. Odnosno godinu dana poslije osnivanja drugog Trojecarskog saveza Bizmark je dodatno proširio svoju mrežu time što je ubijedio Italiju da priđe savezu Austrije i Njemačke, koje je prerastao u Trojni savez. Italija je uglavnom stajala po strani u odnosu na diplomatske aktivnosti u Srednjoj Evropi,ali je Bizmarkov prijedlog prihvatila stoga što je francusko osvajanje Tunisa osujetilo njene vlastite planove u Sjevernoj Africi.

Bizmark je u Njemačkoj uspostavio unutrašnje uređenje koje mu je dozvoljavalo da na njega primjenjuje svoje diplomatske formule zasnovane na ravnoteži snaga, mada je pokazivao i jaku tendenciju ka demagogiji. Bizmark je zaključio Ugovor o međusobnom osiguranju, Njemačka i Rusija su jedna drugoj obećale da će ostati neutralne u slučaju rata sa trećom zemljom, ukoliko Njemačka ne napadne Francusku ili Rusija Austriju. Ugovor sadržavao dva tajna aneksa,drugi je bio Bizmarkova šifrovana obaveza da neće sprječavati ruske pokušaje da zaposjedne Carigrad i da će podržati Rusiju u cilju širenja njenog utjecaja u Bugarskoj.

 „Gvozdeni kancelar“ Bizmarck sa velikim diplomatskim umijećem sklapao je saveze i vodio rad, da bi konačno završio ujedinjenje Njemačke. Sprovodio je hajku na svoje protivnike i služio se raznim metodama da bi postigao ono što je želio. Biva imenovan za pruskog ministra vanjskih poslova. Narodom je upravljao zahvaljujući svojoj lukavosti i oštroumnosti. U historiji ostaje poznat kao ujedinitelj Njemačke.

 

Piše: Azra Kahriman

 

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *