Azra Kahriman

Etika u međunarodnim odnosima

Etika u međunarodnim odnosima
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Etika je nastala od grčke riječi ethos običaj, ethike, i “dio filozofije koji proučava i procjenjuje moralne vrijednosti (što je dobro ili što je loše, što treba biti ili što ne treba biti), podrijetlo i načela moralnosti (još se zove: moralna filozofija, praktična filozofija, znanost o moralu).”[1] Najprostije rečeno, etika je nauka o moralu i moralnim načelima, a pod moralom se podrazumijeva “vrijednosno procjenjivanje ljudskih postupaka i htijenja kao pozitivno ili negativno vrijednih (ili nevrijednih) pri čemu se prvi odobravaju, žele, preporučuju, zapovijedaju, a drugi ne odobravaju, kude, osuđuju, zabranjuju.“[2] U središnjem dijelu interesa brojnih teorija sa područja međunarodnih odnosa se nalazi pitanje načina primjene pravednosti i moralnih načela na uređivanje međunarodnih odnosa. Arnold Wolfers navodi u Eseju o međunarodnoj politici da je Edward Hallett Carr rekao: „The place of morality in international politics is the most obscure and difficult problem in the whole range of international studies.“[3] (Mjesto morala u međunarodnoj politici je najnejasniji i najteži problem u cijelom spektru međunarodnih studija.)

Cilj etike je spoznaja moralnog djelovanja i oblikovanja svijesti čovjeka kao instance odgovornosti. Pravednost, kao najviši zahtjev političkog poretka je ono čemu teže sve teorije međunarodnih odnosa, ali ipak imajmo u vidu i to da je pravednost različito percipirana obzirom na to da su teorije konceptualno različite. No, precizno odrediti šta je to pravednost i kako se ona manifestuje u međunarodnim odnosima, je veoma teško. Ono što jedna strana smatra da je pravedno, ne znači nužno da to i druga strana smatra pravednim. Tvrtko Jolić, iz zagrebačkog Instituta za filozofiju, navodi da su za Tukidida, pravednost i moral samo puke fraze koje nemaju nikakav stvarni učinak. Pravednost predstavlja moralno ispravno stanje, a biti moralan u svijetu međunarodnih odnosa znači djelovati pa čak i onda kada moral ne predstavlja isključivo sredstvo za promicanje sopstvenih interesa.

Nužnost poštivanja moralnih načela ogleda se u obaveznosti njihovih izvršavanja bez obzira na to da li će to nanijeti korist ili eventualnu štetu. Karlsen i Đuliman su konstatovali da je duboko ukorijenjena ideja u evropskoj historiji ta da bi ljudi trebali imati osnovna prava koja vlasti moraju poštovati. Ljudska prava zalaze u domene morala, politike, ali i samog prava, i tema ljudskih prava je bila predmet interesovanja filozofa, pravnika i državnika. „Pojednostavljeno bismo mogli reći da se historija ljudskih prava sastoji od pokušaja da se moral, pravo i politika spoje u jednu idealnu teoriju ili idealan zakon.“[4]Moral i pravo predstavljaju najzdraviji temelj svake države i vlade, a sila predstavlja posljednje sredstvo kojem će neki narod ili pak država pribjeći u cilju ostvarivanja određenih interesa. Rat obiluje nasiljem i povredama ljudskih prava, i kao takav je predmet kritika mnogih konvencija koje su donesene u svrhu zaštite ljudskih prava. „Moralna dužnost uzdiže se nad pravnom dužnošću, jer našu vlastitu slobodu, iz koje proistječu svi moralni zakoni sljedstveno sva prava, poznajemo samo putem moralnog imperativa. Iz ovoga naknadno može proizaći moć da obvežemo druge, tj. pojam prava.“[5]

 

 

Etika u teorijama međunarodnih odnosa

 

Postoje različite teorije i pristupi prilikom izučavanja međunarodnih odnosa. Liberalizam, realizam i konstruktivizam predstavljaju osnovne teorije međunarodnih odnosa.

Institucije za liberaliste su veoma značajne. Smatraju ih „produženom rukom“ države. Ekonomska saradnja i trgovina vode ka miru, jer trgovinom se vrši interesno povezivanje država. Kegley i Wittcopf navode u svojoj knjizi da se „u suštini liberalizma nalazi naglasak na utjecaju ideja na ponašanje, jednakost, dostojanstvo i slobodu pojedinca, kao i potreba da se zaštite ljudi od pretjeranje državne regulative.“[6] Dodaju da pojedinca liberalizam posmatra kao skup moralnih vrijednosti i vrlina, i tvrde da ljudska bića treba posmatrati kao cilj umjesto kao sredstvo. „Liberalizam je paradigma zasnovana na nadi da primjena razuma i univerzalnog morala na međunarodne odnose može dovesti do sređenijeg, pravednijeg i kooperativnijeg svijeta.“[7] Iz svega navedenog jasno je da liberalizam stavlja naglasak na moralne principe. Etika i dijalog predstavljaju ključne elemente ove teorije. Edward Hallett Carr u svojoj knjizi The twenty year crisis navodi da etičko shvatanje onoga što je ekonomski dobro (ne mora nužno da bude i moralno dobro i ispravno), se reflektira na vanjsku politiku, polazeći od pretpostavke da se prilikom utjecaja na politike drugih zemalja, mogu ostvarivati i socijalni ciljevi. „Time liberalizam naglašava moralni princip prije nego težnju za vlašću i institucije prije nego sposobnosti kao sile koje oblikuju odnose između država, a politiku na međunarodnom nivou ne definira kao borbu za moć i prestiž, nego prije kao borbu za saglasnost.“[8]

Iako su moralne vrijednosti esencijalni element međunarodnih odnosa, realizam kao jedna od teorija međunarodnih odnosa, zanemaruje moralne principe, i ne priznaje podložnost međunarodne politike moralnim principima. Sociolog Helmut Dubiel u knjizi Globalno civilno društvo kao zajednica sjećanja, navodi da prefiks ‘real’ „oslikava prirodno stanje u spoljašnjim odnosima između država u kome se moralna gledišta smatraju zakonom slabosti ili hipokrizije.[9] Svaka država tokom svog postojanja je nastojala da se pridržava svoje unaprijed utvrđene dugoročne politike na međunarodnom planu, no pridržavajući se takve politke, etika i moral veoma često bivaju zanemareni. Realizam polazi od pretpostavke da svijetom vlada anarhija, odnosno odsustvo hijerarhije. „Anarhična struktura međunarodnog okružja se pak spominje kao glavno opravdanje realističke tvrdnje da moralno ponašanje među državama nije moguće.[10]

Crnogorski politolog, Dritan Abazović, navodi da je „svako mišljenje da etika prevlada nad klasičnim ličnim (državnim) interesima, sanjarenje i ništa više od toga.“[11] Svaka država je odgovorna za svoju sigurnost, i ne postoji instanca viša od države. Realisti zastupaju mišljenje da su čovjekovi vlastiti interesi važniji od moralnih principa. „Realpolitika je politika koja slijedi događaje i stvarni odnos snaga na političkom terenu, ne osvrćući se na proklamovani ili važeći normativni bilo pravni ili moralni poredak vrijednosti.”[12] Nasuprot realpolitike, kao otuđene od etike, postoji jedan njen drugi vid, kojeg Zgodić naziva eticizam politike. Navodi Dritan Abazović da “pod eticizmom politike podrazumijevamo diskurzivnu poziciju koja svijet politike posmatra drugačije – kao epifenomen fundamentalnije stvarnosti, religije ili metafizike morala, te budući da, navodno, politika treba da bude prostor ozbiljnih ideala dobra, vrline, prava, pravde, jednakosti, slobode, društvene empatije, socijalnog sklada.”[13] No ipak postoje i pozitivne strane realpolitike, koje se očituju u njenom racionalizmu i racionalnom sagledavanju međunarodne scene.

Konstruktivizam, kao najmlađa teorija međunarodnih odnosa, u prvi plan stavlja ideje kao ključna sredstva posmatranja međunarodnih odnosa. Za konstruktiviste glavnu ulogu igraju pojedinci koji su nositelji ideja. Stvaranje ideja i identiteta, kao i poštivanje kultura su osnovne premise ove teorije. „Constructivism brings with it a focus on the human and social side of international relations but it will not by itself make clear, for example, to what institutions or social groupings analysis should be applied.”[14] (Konstuktivizam donosi sa sobom fokus na ljudsku i socijalnu stranu međunarodnih odnosa, ali neće sam od sebe jasno prikazati, na primjer, na šta institucije ili socijalna grupiranja se trebaju primjeniti.)

 

______________________

[1] Anić Šime, Klaić Nikola, Domović Želimir, Rječnik stranih riječi, Sani plus, Zagreb, 2002., str. 408

[2] Pavićević Vuko, Nauka, umetnost, moral i pravo (Mala marksistička biblioteka) Delta pres, Beograd, 1974., str. 11

[3] Arnold Wolfers, Discord and Collaboration: Essays on International Politics (Baltimore,Md.: Johns Hopkins University Press, 1962), 58.

[4] Đuliman Enver, Karlsen Gunnar, 2003., Uvod u ljudska prava, Bemust, Sarajevo, str. 39

[5] Branka Brujić, Etika i izgradnja svijeta, januar 2011.,Politička misao, vol. 47., No. 3.,. str. 34

[6] Kegley, C.W., Wittkopf, E.R.,2004., Svetska politika – trend i transformacija. Beograd: Centar za studije Jugoistočne Evrope, str. 80

[7] Isto

[8] Duraković, Nijaz, 2009., Međunarodni odnosi, Sarajevo, Fakultet političkih nauka, str. 22

[9] Dubiel, Helmut 2006., Globalno civilno društvo kao zajednica sjećanja, Beogradski krug, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd, str. 18

[10] Mladić Damir, 2011., Klasična realistička teorija međunarodnih odnosa i etika, Obnovljeni život, Vol.66. No.2., juni 2011., str. 173-186; str. 175

[11] Abazović Dritan, 2013. Realpolitika i etika, Matica crnogorska, br. 54, ljeto 2013., str. 101-116; str. 106

[12] Zgodić Esad, 2008., Realpolitika i njeni protivnici, Centar za obrazovanje i kulturu, Tešanj, str. 103

[13] Abazović Dritan, 2013. Realpolitika i etika, Matica crnogorska, br. 54, ljeto 2013., str. 101-116; str. 103

[14] Mellon James G., Constructivism and Moral Argument in International Relations, Kanadska asocijacija političkih nauka (CAPS); pristup ostvaren 25.7.2014. http://www.cpsa-acsp.ca/papers-2009/mellon.pdf

 

bosnia.alrasub.com

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *