Hamida

EROS I CIVILIZACIJA- Filozofsko istraživanje Freuda

EROS I CIVILIZACIJA- Filozofsko istraživanje Freuda
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Tvrdnja Sigmunda Freuda da se civilizacija temelji na neprestanom podjarmljivanju ljudskih nagona uzeta je kao gotova činjenica. Njegovo pitanje, da li je patnja koja je time nanesena pojedincima vrijedna blagodati kulture, ljudinisu primili previše ozbiljno — to manje jer je i sam Freud smatrao taj proces neminovnim i neizmjenjivim. Slobodno zadovoljavanje čovjekovih nagonskih potreba nije u skladu sa civiliziranim društvom: odricanje i odgađanje zadovoljavanja preduvjeti su napretka. »Radost«, rekao je Freud, »nije nikakva kulturna vrijednost«. Radost se mora podvrgnuti disciplini rada kao zanimanja u punom vremenu, disciplini monogamnog razmnožavanja, postojećem sistemu zakona i poretka. Metodično žrtvovanje libida, kao i s okrutnošću nametnuto podvrgavanje libida društveno korisnim djelatnostima i izrazima, jeste kultura.

Ta se žrtva dobro isplatila: u tehnički naprednim područjima civilizacije, pobjeda nad prirodom je praktički potpuna i zadovoljava se više potreba većeg broja ljudi nego ikada ranije. Ni mehanizacija ni standardizacija života, ni duhovno osiromašenje, ni sve veća razornost današnjeg napretka ne pružaju dovoljno razloga da se dovede u pitanje »načelo« koje upravlja napretkom zapadne civilizacije.Stalni porast proizvodnosti neprestano čini sve realnijom nadu čak jednog boljeg života za sve.Međutim, pojačan napredak izgleda da je povezan s pojačanom neslobodom. Širom cijelog svijeta industrijske civilizacije raste dominacija čovjeka po čovjeku i po opsegu i po efikasnosti. Usto se ta težnja ne pokazuje kao slučajan,prelazni uzmak na putu napretka. Koncentracioni logori, masovna istrebljenja, svjetski ratovi i atomske bombe nisu nikakav »povratak u barbarstvo«, nego nepotisnuta implementacija dostignuća moderne znanosti, tehnike i dominacije. A najdjelotvornije podjarmljivanje i uništavanje čovjeka po čovjeku dešava se na vrhuncu civilizacije, kad se čini da materijalne i intelektualne tekovine čovječanstva dopuštaju stvaranje istinski slobodnog svijeta. Ideja o čovjeku koja proizlazi iz Freudove teorije najnepobitnija je osuda zapadne civilizacije — i u isto vrijeme najčvršća obrana te iste civilizacije. Prema Freudu, povijest čovjeka je povijest njegova potiskivanja. Kultura ograničava ne samo njegovu društvenu nego i biološku egzistenciju, ne samo dijelove ljudskog bića negoi samu njegovu nagonsku strukturu. Međutim, takvo je ograničenje sam preduvjet napretka. Prepušteni da slobodno idu za svojim prirodnim ciljevima, osnovni biljudski nagoni bili nespojivi sa svakim trajnijim udruživanjem i održavanjem: oni bi razarali čak i tamo gdje sjedinjuju.

Nekontrolirani Eros je isto tako opasan kao i njegova strašna nadopuna, nagon smrti. Njihova razorna snaga proizlazi iz činjenice da oni teže zadovoljenju koje kultura ne može dopustiti: zadovoljenju kao takvom i kao cilju u sebi samom, u bilo kojem trenutku. Nagoni se stoga moraju odvratiti od svoga cilja, spriječiti u njihovoj namjeri. Civilizacija počinje kad se primarni cilj — naime, integralno zadovoljenje potreba — efikasno odbaci. Životinjski porivi postaju ljudski nagoni pod utjecajem vanjske zbiljnosti. Njihov izvorni »smještaj« u organizmu i njihov osnovni smjer ostaju isti, ali se njihovi ciljevi i manifestacije podvrgavaju promjeni. Prema Freudu, represivno ograničenje (modifikaciju)nagona pod načelom zbiljnosti nameće i podržava »vječita, primordijalna borba za opstanak . . . koja traje dodana današnjeg«. Oskudica(Lebensnot, Ananke)pokazuje ljudima da ne mogu slobodno zadovoljavati svoje nagonske poticaje, da ne mogu živjeti u načelu užitka.Razlog zbog kojeg društvo nameće odlučno ograničavanje nagonske strukture je »ekonomski; budući da ono nema dovoljno sredstava da osigura život svojim članovima ukoliko oni ne rade, mora se postarati da se brojtih članova ograniči i da se njihove energije usmjere sa spolnih djelatnosti na njihov rad«. Ta je koncepcija stara koliko i civilizacija i uvijek je pružala najdjelotvorniju racionalizaciju potiskivanja. U velikoj mjeri i Freudova teorija ima udjela u toj racionalizaciji: Freud smatra da je »primordijalna borba zaopstanak vječna« i stoga vjeruje da su načelo užitka i načelo zbiljnosti »vječno« antagonistički. Ideja da je ne-represivna civilizacija nemoguća predstavlja kamen temeljac Freudove teorije. No, njegova teorija sadržavaelemente koji probijaju kroz tu racionalizaciju; oni ruše prevladavajuću tradiciju zapadne misli i čak sugeriraju njezin obrat.

Freudova metapsihologija predstavlja neprestano-obnavljani pokušaj da se otkrije i ispita užasna nužnost unutarnje veze civilizacije i barbarstva, napretka i patnje, slobode i nesreće — veze kojase na koncu otkriva kao veza između Erosa i Thanatosa.Freud ne ispituje kulturu s romantičkog ili utopijskog gledišta, nego na osnovi patnje i bijede koju njezina implementacija uključuje. Kulturna sloboda se tako pojavljuje u svjetlu neslobode, a kulturni napredak u svjetlu ograničenja. Time se kultura ne odbacuje: nesloboda i ograničenje su cijena koja se mora platiti. Traganje za podrijetlom potiskivanja vodi natrag do podrijetla nagonskog potiskivanja, koje se događa u vrijeme ranog djetinjstva. Superego je nasljednik Edipova kompleksa, a represivna organizacija spolnosti uglavnom se usmjeruje protiv njenih pregenitalnih i perverznih manifestacija. Štaviše, »trauma rođenja« oslobađa prveizraze nagona smrti — poticaj na povratak u Nirvanu maternice — i zahtijeva kasnije kontrole toga poticaja. Već u djetetu načelo zbiljnosti dovršava svoj posao, stakvom potpunošću i strogošću da ponašanje odraslog individuuma jedva da je išta više nego sustav iskustava i reakcija djetinjstva koji se ponavlja. Ali su iskustva djetinjstva, koja postaju traumatična pod udarom zbiljnosti pred individualna, generička:pri individualnim varijacijama, produžena ovisnost djeteta, Edipova situacija i pregemitalna spolnost — sve to pripada genusu čovjeka.

Štaviše, nerazumna strogost superega neurotičke ličnosti, nesvjesni osjećaj krivnje i nesvjesna potreba za kaznom, izgleda da su u nerazmjeru sa stvarnim »grešnim«pobudama pojedinca; produživanje i pojačavanje osjećaja krivice tijekom cijelog vremena zrelosti, pretjerano represivna organizacija spolnosti, ne mogu se primjereno objasniti u smislu još uvijek akutne opasnosti od individualnih pobuda. Isto se tako ne mogu ni individualne reakcije na rane traume primjereno objasniti pomoću »onoga što je sam individuum iskusio«; one se udaljuju od individualnih iskustava »na takav način koji će prije biti u skladu s tim da su reakcije na genetičke događaje«, i uopće, one se mogu objasniti samo »takvim utjecajima«.

Tako se analiza duševne strukture ličnosti mora vratiti u stanje ranog djetinjstva, od predpovijesti pojedinca predpovijesti genusa. U ličnosti djeluje, prema Ottu Ranku, »biologijski osjećaj krivnje« koji zastupa zahtjeve vrste. Moralna načela »koja dijete prima od osoba odgovornih za njegov odgoj u prvim godinama života« odražavaju »izvjesne filogenetske odjeke primitivnog čovjeka«


Odlomak iz djela “Eros i Civilizacija”, Herbert Marcus

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *