Hamida

Erich Fromm: Moralni problem današnjice

Erich Fromm: Moralni problem današnjice
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Erich Fromm (Mart 23, 1900 – Mart 18, 1980) bio je Njemačko-Američki socijalni psiholog, psihoanalitičar, sociolog i filozof. Njegovo ime je vezano za ono što je danas poznato kao “Frankfurtska škola kritične teorije društva.”

Postoji li posebni moralni problem današnjice? Nije li moralni problem jedan te isti za sva vremena i sve ljude? Zaista je tako, ali ipak svaka kultura ima specifične moralne probleme koji niču iz njezine posebne strukture, premda su ti specifični problemi samo različite strane moralnih problema čovjekovih. Svaka takva posebna strana može se razumjeti jedino u vezi s osnovnim i općim problemima čovjeka. U ovom zaključnom poglavlju želim da naglasim poseban aspekt općeg moralnog problema, dijelom zato što je taj problem presudan sa psihološkog gledišta, a dijelom zato što smo u iskušenju da ga zaobiđemo, budući da smo pod iluzijom da smo taj problem riješili: čovjekovo stajalište prema sili ili moći.

Čovjekovo stajalište prema sili korijeni se u samim uvjetima njegove egzistencije. Kao fizička bića mi smo podvrgnuti moći — moći prirode i moći čovjeka. Fizička sila može nas lišiti slobode i ubiti nas. Možemo li se oduprijeti, ili nadvladati, ovisi o slučajnim faktorima naše vlastite fizičke snage i snage našeg oružja. Naš duh, s druge strane, nije direktno podvrgnut sili. Istinu koju smo spoznali, ideje u koje vjerujemo, sila ne obezvređuje. Moć i razum obitavaju na različitim razinama i sila nikada ne obara istinu.

Znači li to da je čovjek slobodan, čak ako je i rođen u lancima? Znači li to da duh roba može biti isto toliko slobodan kao i duh gospodara, kao što su sv. Pavao i Luther tvrdili?

Erich Fromm izreka

Kad bi to bilo istina, onda bi to zaista izvanredno pojednostavnilo problem ljudske egzistencije. Ali to stajalište ignorira činjenicu da ideje i istina ne postoje izvan i nezavisno od čovjeka, i da čovjekovo tijelo utječe na njegov duh, a fizičko i društveno postojanje na njegovo duhovno stanje. Čovjek je sposoban da spozna istinu i čovjek je sposoban da voli, ali ako je on — ne tek njegovo tijelo, već on u svom totalitetu — ugrožen od nadmoćne sile, ako je bespomoćan i uplašen, njegov je duh oštećen, njegovo djelovanje je iskrivljeno i paralizirano. Paralizatorski efekt sile ne počiva jedino na strahu što ga ona izaziva, već i na implicitnom obećanju — obećanju da oni koji posjeduju moć mogu zaštiti i mogu se brinuti za »slabe« koji im se podređuju, te da mogu čovjeka osloboditi od tereta nesigurnosti i odgovornosti za sebe, jamčeći poredak i određujući pojedincu mjesto u tom poretku, što pomaže pojedincu da se osjeća sigurnim.

Čovjekovo podvrgavanje toj kombinaciji prijetnje i obećanja jest njegov stvarni »pad«. Podvrgavajući se sili = dominaciji, on gubi svoju silu = moć. On gubi svoju moć da koristi svoje sposobnosti koje ga čine istinski ljudskim. Njegov razum prestaje da radi: on može biti inteligentan, on može biti sposoban da rukuje stvarima i sobom, ali on prihvaća kao istinu ono što oni koji imaju moć nad njim nazivaju istinom.

On gubi svoju moć ljubavi, jer su njegove emocije vezane uz one o kojima ovisi. On gubi svoj moralni osjećaj, jer njegova nesposobnost da posumnja ili kritizira one na vlasti obezvređuje njegov moralni sud u odnosu na bilo koga ili bilo šta. On je plijen predrasuda i praznovjerja, jer je nesposoban da ispituje valjanost premisa na kojima takva pogrešna vjerovanja počivaju. Njegov vlastiti glas ne može ga zvati natrag samom sebi, budući da nije sposoban da ga sluša, jer toliko pažljivo sluša glasove onih koji imaju moć nad njim. Zaista, sloboda je isto tako nužan uvjet sreće kao i vrline: sloboda, ali ne u smislu sposobnosti pravljenja svojevoljnih izbora i ne sloboda od oskudice, već sloboda da se realizira ono što čovjek potencijalno jest, da se ostvari istinska čovjekova priroda u skladu sa zakonima njegove egzistencije.

Erich Fromm izreka

Ako je sloboda — sposobnost da se sačuva integritet protiv sile — osnovni uvjet moralnosti, nije li čovjek na Zapadu riješio svoj moralni problem? Nije li to jedino problem ljudi koji žive pod autoritarnim diktaturama koje ih lišavaju njihove lične i političke slobode? I zaista, sloboda postignuta u demokratskim društvima implicira obećanje za razvitak čovjeka, koje je odsutno iz svake vrste diktature, bez obzira na njihove proklamacije da one postupaju u čovjekovu interesu. Samo, to je tek obećanje, ali ne još i ostvarenje. Mi sakrivamo vlastiti moralni problem od nas samih ako usmjerimo svoju pažnju na uspoređivanje našeg društva s načinima života koji su negacija najboljih dostignuća čovječanstva i tako ignoriramo činjenicu da se mi također klanjamo pred moći, ne pred silom diktatora i političke birokracije s njim povezane, već pred anonimnom silom tržišta, uspjeha, javnog mnijenja, »zdravog razuma«, — ili radije zdravog bezumlja — i pred mašinom čije smo sluge postali.

Naš moralni problem je čovjekova ravnodušnost prema samom sebi. Ona leži u činjenici da smo izgubili osjećaj značenja i jedinstvenosti pojedinca, da smo postali instrument za ciljeve izvan nas samih, da doživljavamo i tretiramo sebe kao robu i da su naše vlastite snage postale od nas otuđene. Mi smo postali stvari i naši su bližnji postali stvari. Rezultat je da se osjećamo nemoćnima i da preziremo sebe zbog naše nemoći. Budući da ne vjerujemo u vlastitu moć, mi ne vjerujemo u čovjeka, ne vjerujemo u sebe ili u ono što naše snage mogu stvoriti. Nemamo savjest u humanističkom smislu, budući da se ne usuđujemo pouzdati u naš sud. Mi smo stado, vjerujući da put koji slijedimo mora dovesti do cilja, jer vidimo da su i svi drugi na istom putu. Mi smo u mraku i održavamo svoju hrabrost, jer čujemo da i svi drugi zvižde kao mi.

Erich Fromm izreka

Dostojevski je jednom rekao: »Ako je bog mrtav, sve je dopušteno.« To je zaista ono u što većina ljudi vjeruje. Oni se razlikuju samo u tome što neki izvlače zaključak da bog i crkva moraju ostati živi, kako bi održali moralni poredak, dok drugi prihvaćaju ideju da je sve dopušteno, da nema valjanog moralnog principa, da je korisnost jedini regulativni princip života.

U suprotnosti s time humanistička etika zauzima poziciju: ako je čovjek živ, tada on zna što je dopušteno; a biti živ znači biti produktivan, ne upotrijebiti svoje snage za bilo koji cilj što nadilazi čovjeka, već ih upotrijebiti za sebe, za osmišljavanje svoje egzistencije da se bude human. Sve dok itko vjeruje da su njegov ideal i svrha izvan njega; da su oni iznad oblaka u prošlosti ili budućnosti, on će napustiti sebe i tražiti ispunjenje tamo gdje se ono ne može naći. On će tražiti rješenje i odgovore na svakom mjestu, osim na onom gdje se oni mogu naći — u sebi.

»Realisti« nas uvjeravaju da je etički problem ostatak prošlosti. Oni nam kažu da psihološka ili sociološka analiza pokazuje da su sve vrijednosti uvjetovane jedino datim društvom. Oni tvrde da je naša lična ili društvena budućnost osigurana jedino našom materijalnom djelotvornošću. Ali, ti »realisti« zanemaruju neke neoborive činjenice. Oni ne vide da ispraznost i besciljnost individualnog života, da nedostatak produktivnosti i posljedički nedostatak vjere u sebe i čovječanstvo, ako bi se nastavili, dovodi do emocionalnih i mentalnih poremećaja koji bi mogli onesposobiti čovjeka čak i za dostizanje materijalnih ciljeva.

Erich Fromm izreka

Proroštva o propasti čuju se danas sve češće. Mada ona imaju važnu funkciju što skreću pažnju na opasne mogućnosti naše sadašnje situacije, ona ne uspijevaju da uzmu u obzir obećanje koje je implicirano u ljudskim dostignućima i prirodnim naukama, psihologiji, medicini i umjetnosti. Ta dostignuća zaista prikazuju prisutnost snažnih proizvodnih snaga koje nisu spojive sa slikom društva koje propada. Naše je doba prijelazno doba. Srednji vijek nije završio u XV stoljeću, moderno doba nije započelo odmah nakon toga. Kraj i početak podrazumijevaju proces koji je trajao kroz četiri stotine godina — zaista veoma kratko vrijeme, ako ga mjerimo historijski, a ne u smislu raspona našeg života. Naš je period kraj i početak bremenit mogućnostima.

Ako sada ponovim pitanje, da li imamo razloga da budemo ponosni i da se nadamo, odgovor je opet afirmativan, ali s ogradom koja proizlazi iz onoga što smo do sada raspravili: niti je dobar, niti je loš rezultat automatski ili unaprijed dosuđen. Odluka počiva na čovjeku. Ona počiva na njegovoj sposobnosti da sebe, svoj život i sreću shvati ozbiljno, na njegovoj voljnosti da se suoči s moralnim problemom, svojim i svoga društva. Ona počiva na njegovoj hrabrosti da bude svoj i za sebe.

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *