Hamida

Birokratizacija jezika u službenim novinama

Birokratizacija jezika u službenim novinama
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Svi smo na neki način bili suočeni sa birokratskim jezikom ispunjavanjem raznih obrazaca različite svrsihodnosti ili kada smo se potraživajući svoja prava koristile se različitim službenim glasilima. Obrasci su ponekad bili nejasni u svojim upitima, zakoni, pravila, pravni akti  su vrlo često pisani nerazumljivim jezikom. Jezikom birokratije. Zašto je to tako ? Vladajuća struktura, razne državne i druge institucije, tj. birokratija, specifičan je krug društva i kao takav on ima i svoj poseban jezik – birokratski jezik. Kako bi se društvo upoznalo s radom tih institucija (koji je od izuzetnog značaja za sve pojedince unutar jedne države), npr : donošenje novih zakona, izmjena starih, itd., oni moraju sve to saopćiti javnosti. Upravo to je funkcija službenih novina koje se dostavljaju svim javnim institucijama. Postojanje komunikacije ne znači i sporazumijevanje/razumijevanje.

 

Izvor i obilježja birokratskog jezika

 

Nekoliko ključnih definicija :

Jezik- osnovno sredstvo komuniciranja među ljudima sastavljen od sistema znakova koje ljudi razumiju i pomoću kojih razmjenjuju misli, ideje i poruke, formulisane u govornom ili pisanom obliku; određen i uređen sistem znakova kojima je osnovna funkcija sporazumijevanje među članovima jedne društvene zajednice.

Medij- kanal za posredovanje poruka i informacija od komunikatora do recipijenta; svako sredestvo koje obezbjeđuje prenošenje informacija kroz prostor i vrijeme, od izvora do primatelja.

Birokratija- vladajući činovnički aparat koji ispravnost forme pretpostavlja stvarnoj svrsi posla, sistem upravljanja u kojem vlast drži činovništvo ne vodeći računa o stvarnim interesima ljudi.

Birokratski jezik- jezik koji koristi birokratija, pa poprima sve njene odlike; jezik sklon formalizmu, bez obzira da li je kao takav koristan.

Birokratizacija jezika- pojava koja se zasniva na odsustvu promjene koda, tj. na automatskom prenošenju i širenju osobenosti jednog stila (administrativnog) na ostale stilove, podstilove i žanrove standardnog jezika.

Šira populacija- oni građani koji nisu zaposleni u državnim i drugim insitucijama.

Službena glasila – medij u kojem se objavljuju zakoni, akti i drugi propisi, a koje donose najviša zakonodavna, izvršna i sudska tijela.

 

Izvori birokratskog jezika nalaze se u samom društvu. Kako je jezik društvena pojava, on odražava sva stanja i promjene koje se dešavaju u društvu, pa se tako jedan društveni fenomen (moć i utjecaj vladajućih krugova u sferi politike, državne administracije i ekonomije, jednom riječju – utjecaj birokratije) ispoljio i u stvaranju posebnog tipa jezika, koji se po svojim osnovnim nosiocima naziva birokratskim.

Važno je ukazati na razliku između birokratskog jezika i običnog administrativnog stila; administrativni stil se koristi u raznim tekstovima koji služe za zvaničnu komunikaciju između pojedinaca i ustanova, između država i državnika, pojedinaca i državnih organa… Da bi takva komunikacija bila efikasna u što kraćem vremenskom periodu, razvila su se manje-više stroga pravila i sheme. Administrativni stil se odlikuje preciznošću, tačnošću i faktografijom. Ovakav stil, kao uostalom i svi drugi stilovi, djeluje u određenoj sferi sa određenom funkcijom i tome je prilagođen. On jeste suhoparan, sadrži neke stereotipne izraze, ali je takav jer se prilagođava svojoj funkciji. Ali, u tome se često pretjera, pa se  javljaju suviše duge rečenice koje nisu sintaksički uspješno formirane i zato su teško razumljive, gomilanje riječi u istom padežu, najčešće genitivu, što stvara dvosmislenost i zabunu, odstupanje od općejezične norme i sl. To su sve karakteristike birokratskog jezika, koji  se, kako vidimo, javlja u administrativnom stilu kao njegova loša odlika.

U nas se birokratski ozbiljnije ispoljava sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme samoupravnog socijalizma kada je došlo do naglog množenja administracije. Taj jezik se preko „samoupravnih struktura“ širio uz pomoć medija sve do devedesetih godina kada nestaje samoupravni socijalizam, ali, birokratski jezik nije iščezao. Stvorena je nova birokratija koja ga i dalje proizvodi.

Birokratski jezik je specifičan jezički varijetet kojim se služi birokratska klasa, ne toliko u komunikativnoj, koliko u ritualno-ideološkoj funkciji (izražavanje vjernosti određenim političkim dogmama, koje preko takvog jezika treba nametnuti i drugima). M. Šipka navodi četiri bitne karakteristike birokratskog jezika : preopširnost, komplikovanost, neodređenost i stereotipnost.

 

Birokratski jezik u službenim glasilima

U raznim službenim glasilima objavljuju se zakoni, drugi propisi, opći i drugi akti koje donose najviša tijela jedne države, dakle izvor su „pravila ponašanja“ za različite ustanove, preduzeća i pojedince. Ali, isto tako, neiscrpan su izvor birokratskog jezika, pa bi  i  Šampolion bio pred teškim zadatkom dešifriranja nekih dijelova. Organi, koji donose zakonske i druge regulative dostavljaju najnovije sadržaje novinsko-izdavačkom preduzeću, koje te sadržaje dalje distribuira kroz službena glasila. Oni ih dostavljaju svim javnim ustanovama, a imaju i posebne pretplatnike : privatna preduzeća, i svi drugi kojima su u njihovom radu potrebna ta glasila.

 

Primjeri iz  Službenog lista Federacije BiH

Analiza sadržaja novina pokazala je da je birokratski jezik itekako zastupljen. Preopširnost i komplikovanost se ispoljavaju na dva načina : 1.) upotrebom glomaznih rečeničnih konstrukcija i 2.) zamjenom jednostavnih riječi iskonstruisanim, složenim izrazima. ( Šipka, 2005., str. 130.) Na primjer : „Materijalno-tehničkim opremanjem operativnih snaga, edukacijom stožera civilne zaštite za upravljanje u prirodnim i drugim nesrećama i osoba za vođenje akcija zaštite i spašavanja, uspostavom odgovarajućeg sistema obrazovanja za potrebe zaštite i spašavanja i razvijanjem svjesnosti o kulturi zaštite i spašavanja kod građana u mjestima gdje žive i rade, omogućiti smanjenje utjecaja prirodnih i drugih nesreća, onemogućavanje gubitaka ljudskih života, kao i šteta u materijalnim dobrima i okolišu.“ („Službene novine FBiH“, godina XIV, br. 92, str. 9142.,2007.g. Sarajevo)67 riječi je upotrijebljeno da se nešto objasni, a ipak se na kraju pitate šta se htjelo reći. Ili, na primjer : „ Ovaj Program predstavlja okvirni i temeljni dokument, kojim će se u procesu razvitka i izgradnje sistema zaštite i spašavanja, unaprijediti provedba Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ( u daljem tekstu : Zakon o zaštiti i spašavanju), provedbeni i drugi akti proistekli iz toga zakona, odrediti smjerovi razvitka kroz provedbu konkretnih akcijskih planova i prioriteta, uskladiti i funkcionalno objediniti rješenja nositelja planiranja iz drugih sistematskih zakona koja se odnose na ostvarivanje sadržaja mjera zaštite i spašavanja, posebno u ostvarivanju prevencije i postizanja spremnosti za odgovor na prirodne i druge nesreće na svim razinama vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu : Federacija BiH).“ (110 riječi) (isto, str. 9141.).

U ovom Programu razvitka zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji BiH za razdoblje od 2007. do 2011. g. se na 57 strana govori o razvoju i izgradnji sistema zaštite i spašavanja, o raznim mjerama… Zašto se nije postupalo po tim mjerama kad je 2008. godine u najhladnijim zimskim danima prestao dotok plina iz Rusije? U paragrafu IV ovog Programa ( Program osiguranja minimuma sredstava robnih i drugih zaliha za potrebe zaštite i spašavanja ljudi, kao dio spremnosti i odgovora na nastanak prirodne i druge nesreće) se između ostalog navodi : “…u mnogim situacijama mjerodavna tijela nisu bila u mogućnosti osigurati ni minimum zaliha potrebnih za zaštitu i spašavanje. “ Ko zna, možda „mjerodavna tijela“ nisu razumjela jezik kojim su pisane sve te silne „upute“!

Evo još nekoliko komplikovanih, rogobatnih, nejasnih  konstrukcija : „…na razini temeljnih razvojnih načela podudarnih načelima EU/NATO/UN.“ (zar nije jednostavnije reći : „u skladu sa razvojnim načelima EU/NATO/UN.“ ); ozakonjene upravne mjerodavnosti; ostale parcijalne kapacitete legislativom harmonizirati; jasne sličnosti; suočavanje s posljedicama djelovanja tih nesreća; temeljem zakonskog djelokruga rada…

Česta je upotreba glagola vršiti sa imenicom u akuzativu, npr: upis se vrši, izvršilo objavljivanje, izvršiti preuzimanje, vršiti zloupotrebe, izvršiti ulaganje, izvrši procjenu, izvršiti uplatu, itd. Umjesto jednostavno : upisuje se, objavilo se, preuzeti,…- ekonomičnije, bliže svakodnevnom govoru i pravilno.

Nisu rijetke ni tautologije : kako i na koji način, usklađivanje i koordinacija.

Junaci naše priče su i razni nosioci : nosioci poljoprivrednog gazdinstva, nosioci obrta.

Pored ovih karakteristika, zapažaju se čak i neke nepravilnosti, npr. pogrešna upotreba prijedloga po : po tom pitanju, umj.  o tom pitanju.

Ovo su tek neki primjeri koji karakterišu birokratski jezik. Sve to je u suprotnosti sa svojstvima dobrog jezika : pravilnošću, tečnošću, jasnoćom, jezgrovitošću i svrsishodnošću.

 

Službena glasila kao posrednici

Službena glasila su  posrednik između ljudi koji su na vlasti, koji donose zakone i pojedinaca, koji se u svojim različitim djelatnostima moraju ponašati u skladu s tim regulativama. Birokratski jezik se javlja kao šum u tom komunikacijskom kanalu, što možemo prikazati  sljedećom shemom :

 

Pod šumom se podrazumijeva svaka smetnja koja negativno utječe na dekodiranje poruke. Svaka smetnja ne ometa dekodiranje jer je u informacijskom sistemu kakav je ljudski jezik sadržan višak informacija ( redundancija ). Redundancija počiva na višku pravila i omogućuje komunikaciju i pri otežanim uslovima.

Da bi poruka bila razumljiva cilju, primatelj mora tu poruku dekodirati u oblik razumljiv cilju, pri čemu se pretpostavlja zajednički kodni sistem informacijskog izvora i cilja. U našem slučaju, taj zajednički kodni sistem postoji (  svi građani naše države govore bosanski, hrvatski ili srpski i međusobno se savršeno razumiju, kada to žele; ta razlika u kodnom sistemu ne postoji ni između ljudi na vlasti i građana ), ali u tom kodnom sistemu se nalazi i faktor koji ometa dekodiranje poruke, i poruka se često ne može dekodirati ni na osnovu redundancije. Izvor smetnje ( birokratski jezik ) ne dolazi iz okoline, već je svojstven izvoru informacija (pojedinci koji donose zakone ). U svakoj komunikaciji, svakom izvoru informacija je u interesu da ga krajnji cilj što bolje razumije, kako bi utjecao na promjenu njegovog ponašanja, stavove, kako bi se ostvario feed back i kako bi dobra komunikacija ostvarivala svoju funkciju u složenim društvenim procesima i ljudskim odnosima. Ali, „našem“ izvoru informacija kao da to nije interes, kao da ne zna šta je komunikacija i za šta ona služi.

Izvor smetnje u komunikaciji se uvijek nastoji ukloniti, smanjiti njegov utjecaj, pa se tako i na birokratski jezik mora gledati kao na nešto veoma negativno što priječi dobru komunikaciju i treba ga nastojati ukloniti. Ali, postoji opasnost ( za određene ljude ), a to je da, ako bi se pokušao ukloniti izvor smetnje, onda bi se zapravo uklonio izvor informacija. Ipak, možda takve rigorozne mjere nisu potrebne, pa treba samo da se „naš“ izvor informacija odrekne nečega što je specifično za njega – birokratskih odlika, a time naravno i birokratskog jezika.

Nadamo se da smo vam uspjeli približiti koliko je  bitna komunikacija koja se ostvaruje posredstvom službenih glasila.  Ona su suviše važna, a da bi se moglo dopustiti postojanje birokratskog jezika u njima. Ali, birokratski jezik će postojati sve dok postoji birokratija. Odlike jezika se ne mogu mijenjati dok se ne promijene oni koji te odlike stvaraju. To je naravno dugotrajan proces i pretpostavlja mnoge promjene u nekim strukturama društva. Jedna od tih promjena jeste upoznavanje  zaposlenika u javnim institucijama i građana o birokratskom jeziku. Kako je krajnji cilj uklanjanja birokratskog jezika poboljšanje komunikacije i bolji protok informacija, ne treba se zaustaviti samo na uklanjanju tog jezika.

 

Piše: Ajla Borovina


Reference :

1.)    Katnić-Bakaršić, Marina Stilistika, NUK, Sarajevo 2001.

2.)    Šipka, Milan, Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo 2005.

3.)    Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid, Uvod u znanosto medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb 2006.

4.)    „Službene novine FederacijeBiH“, NI „Službeni list Federacije BiH“, Sarajevo

 

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *