Anessa Džinić

Benedict Anderson-Nacija:zamišljena zajednica

Benedict Anderson-Nacija:zamišljena zajednica
Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Benedict Anderson je knjigu ‘Nacija: Zamišljena zajednica’ napisao 1983. godine i tada se više teretirala kao esej kojim je autor samo iznio svoja razmišljanja nakon svih dešavanja u svijetu; od buđenja evropskih nacija iz 1848. godine, preko Balkanskih ratova, zatim Prvog svjetskog  rata (1914-1918. godine) i najzad Drugog svjetskog rata (1939/1941-1945. godine). Djelo govori o raširenosti i porijeklu nacionalizma.

Poseban akcenat stavlja na pitanje, bolje rečeno dilemu zašto se nacija verificira jedino kao politička i kao takva jedino i vrijedi u toj definiciji? Nacija se ne može gledati samo kroz politički horizont, već i kroz druge društvene odlike i okolnosti, prije svega historijske okolnosti i povijesna dešavanja. Bivanje zajednicom ne mora i nužno ne znači automatski bivanje nacijom. Diskurs nacionalizma se ogleda u nakani za uspostavljanjem zamišljene zajednice, koja mora da osigura tu posredničku sistematičnost, poopći svoje označitelje i označeno kao zajedničko (jezik, historija, štampa). Iz toga proizlazi sinergičnost univerzalisanja bivanja nacijom, nacionalne zajednice i štamparske tehnologije, te razvoj i napredak kapitalizma.

Konstituisanje države kao nacionalne je evropski fenomen i predstavlja službeni nacionalizam koji je kulminaciju dostigao u Evropi u drugoj polovini XIX stoljeća, kada se on razvija u vidu izvozne robe, predmeta oponašanja, modela nacionalne države. Nacije kao tvorevine postaju tada efikasne za mobilizaciju masa u stvaranju državnih granica izvan Evrope. Da je onemogućen razvoj kapitalizma i njegovo širenje na sve zemlje diljem svijeta i da mu socijalizam nije dao prostor na tržištu; što je na kraju rezultiralo slomom socijalizma i komunizma, da li bi uopće došlo do nastanka velikih nacija koje imamo danas, počevši od SAD do Francuske?

Nacija kao zamišljena zajednica se širi, širenjem kapitalizma kao svjetskog sistema; to širenje se ne događa ‘samo’ što je kapitalizam nadmoćni repetitorij proizvođačkih organizacija, već i što je u njemu inherentna jedna nova religija spasenja koja poslije cijepanja starih zajednica, poslije prosvjetiteljstva uspijeva uspostaviti kontunuitet, odnosno uspijeva uspostaviti ‘svjetovni’ način da se sudbina pretvori u kontinuitet, da se slučaju da smisao. (Benedict Anderson, Zamišljena zajednica, 1998)           

Prelazni periodi od feudalizma, ka scoijalizmu i komunizmu, pa sve do kapitalizma su bili temelji za današnje zajednice. Naime, nijedan od navedenih perioda nije bio rezultat nečije imaginacije, već nečijeg djelovanja i načina da se stvore normalni i stabilni uvjeti za život. Možda je nacija zamišljena, ili se barem tako tretira, samo iz razloga silnog napretka tehnologija, pa se i stvarni svijet počeo prenositi u cyber prostor. Možda jedine zamišljene zajednice koje idu u prilog ovoj konstataciji jesu Kurdi i Hui, jer nemaju teritorijalnu integriranost, pa kao takvi ostaju samo na rubovima zajednica koje su već utemeljene. Nacija se javlja kao globalno selo u kojem identiteti prevazilaze prostorne razlike, naglašava Michaell Billig.

Iz svega se nazire jedna sociološka dilema, a to je koliko jedna nacija može biti zamišljena  ako ispoljava sve elemente bivstvovanja jedne nacije, npr. jezičke, kulturne, sociološke i teritorijalne. Ako je nacija postojana, prihvaćena i priznata, te ustanovljena, onda ona automatski izlazi iz okvira zamišljenog i iluzornog. Nacija ne bi trebala da bude uvjetovana time što je čini višemilionsko stanovništvo, jer ima zajedničke sklonosti koje se u konačnici i ispoljavaju. Prestaje biti zamišljena onog trenutka kada ima svoju suverenost, legitimnost, državno-pravni okvir djelovanja, teritorij i vojnu zaštitu. Multinacionalnost nije nedostatak, nego naprotiv, motiv i podsticaj da se takva država unapređuje svojim raznolikostima i sposobnostima.

Nacionalizam pada u patologiju moderne razvojne povijesti, jednako je tako neizbježan kao i ‘neuroza’ kod pojedinaca, prati ga podjednaka dvosmislenost, posjeduje istu urođenu sposobnost da se sroza u mahnitost, čiji su korijeni u dilemama bespomoćnosti koje more veći dio svijeta. (Benedict Anderson, Zamišljena zajednica, 1998)

Autor ukazuje na činjenicu da su se nacije širile širenjem kapitalizma, ali ne nužno. Mogle su se širiti samo one nacije koje su do tada davale primat razvoju vlastite nacije kroz robonovčane djelatnosti. One su samo nastavile da kroz liberalno tržište dalje šire i razvijaju svoje nacije i nacionalnosti. Koliko god je kapitalizam ponukao razvoj i liberalno tržište, danas je on glavni uzročnik svjetske krize, koja uzima sve veći mah. Ta kriza se očituje i na ekonomskom i na nacionalnom planu.

Primordijalističko shvatanje nacije jeste oduvijek prisutno, zauvijek zadano i jedini mogući oblik kolektivnog postojanja izvan kojeg individualna egzistencija nije čak ni zamisliva! (Adrian Hastings, Gradnja nacionaliteta, 2003)

 

bosnia.alrasub.com

Share This Post

Google1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *